Portal “Micro mreža” u saradnji sa Evropskom unijom i Savjetom Evrope realizuje serijal pod nazivom “Različiti ali jednaki”. Gost druge emisije je Biljana Nedić iz Banjaluke.
Osobe sa invaliditetom su i dalje žrtve predrasuda i raznih oblika diskriminacije. Naša sagovornica Biljana Nedić je još od djetinjstva „korisnica kolica“, ali to je nije spriječilo da se bavi košarkom, plesom, pjevanjem, slikanjem i da završi fakultet. U djetinjstvu nije imala nikakvih problema, jer su se sva djeca prilagođavala njoj, ali na prvi oblik diskriminacije nailazi kada je morala da upiše specijalizovanu školu, jer u druge škole nije imala pristup.
Arhitektonski problemi osoba sa invaliditetom su i dalje mnogobrojni što im omogućava da idu samo gdje „mogu“, a ne i gdje žele. Taj problem nije zaobišao ni Biljanu Nedić, koja je morala upisati fakultet koji nije željela iz razloga nepristupačnosti za osobe sa invaliditetom. Ono što je pohvalno je što je većina tržnih centara i sportskih dvorana konkretno u Banjaluci gdje Biljana živi i radi dugi niz godina ima potrebne prilaze, pa osobe sa invaliditetom tu ne nailaze na prepreke.
Kako ostati pozitivan i ostvariti sve svoje želje uprkos brojnim preprekama pogledajte u drugom dokumentarnom filmu „Različiti, ali jednaki“ Udruženja građana Mikro mreža uz pomoć Evropske unije i Savjeta Evrope. Opširnije o govoru mržnje i diskriminaciji sa kojom se suočavaju osobe sa invaliditetom, možete pročitati u tekstu ispod videa.
Micro mreža korisnik je granta dodijeljenog u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022“. Stavovi izraženi u ovom tekstu odgovornost su autora i ne predstavljaju zvanične stavove Evropske unije i Savjeta Evrope.
Govor mržnje i diskriminacija osoba sa invaliditetom
Udruženje građana Mikro mreža se kroz projekat Promocija različitosti i jednakosti u Bosni i Hercegovini bori protiv marginalizacije, diskriminacije, stigmatizacije i govora mržnje na bilo kojoj osnovi. Projekat podržavaju ropska unija i Savjeta Evrope sa ciljem zaštite prava svih građana i građanki u Bosni i Hercegovini u skladu sa evropskim standardima i vrijednostima.
Jedan od problema koji smo prepoznali u okviru projekta jeste i ugroženost prava osoba sa invaliditetom u pogledu nejednakih mogućnosti u ključnim društvenim sferama, što onemogućava njihovu integraciju u društvo i onemogućava ih da budu ravnopravni članovi društva.
U Bosni i Hercegovini ne postoji jedinstvena definicija osoba s invaliditetom. Koriste se različiti pojmovi u različitim oblastima (socijalne, zdravstvene zaštite, penzionog osiguranja, zapošljavanja) koji invalidnim smatraju osobe koje imaju različita funkcionalna ograničenja.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (World Health Organization), invaliditet je bilo kakvo ograničenje ili nedostatak sposobnosti za obavljanje neke aktivnosti na način ili u obimu koji se smatra normalnim za ljudsko biće.
Prema rezultatima popisa stanovništva iz 2013. godine, koji je još uvijek jedini zvanični izvor statističkih podataka, ukupan broj stanovnika u Bosni i Hercegovini koji imaju određeni stepen invaliditeta iznosi 294.058 (8,33%). Kada govorimo o osobama sa invaliditetom, važno je istaći kako postoji nekoliko vrsta invalidnosti:
– Fizički invaliditet (osobe korisnici/ce kolica, osobe koje se otežano kreću),
– Senzorni invaliditet (osobe oštećenog sluha, osobe oštećenog vida) i
– Intelektualni invaliditet/sa poteškoćama u učenju (osobe ometene u mentalnom razvoju, osobe sa autizmom).
Česte su i pojave kombinovanih invaliditeta. Svaka od ovih vrsta invaliditeta ima svoje posebne karakteristike, koje se prevashodno ogledaju u tome da li osoba sa tom vrstom invaliditeta može samostalno da funkcioniše ili joj je neophodna asistencija drugog lica.
Iako se u javnosti rijetko vodi diskurs o govoru mržnje prema osobama sa invaliditetom, to ne znači da on ne postoji. Nažalost, prisutan je i zbog toga treba skrenuti posebnu pažnju na ovaj društveni problem.
Prije svega, to se odnosi na same termine koji su u svojoj osnovi uvredljivi, a upotrebljavaju se za označavanje osoba sa invaliditetom. Tako, često možemo čuti termine kao što su: „invalid“, „hendikepirana osoba“, „osoba s posebnim potrebama“, a svi ovi termini imaju izrazito negativnu konotaciju i asociraju samo na nedostatke, bolest i poteškoće, a isključuju se sposobnosti i potencijali osoba sa invaliditetom. Upotrebom ovih pojmova koji nisu adekvatni, već su naprotiv ponižavajući i uvredljivi, osobe sa invaliditetom se negativno označavaju kao manje vrijedne, nesposobne i osuđene na zavisnost i pomoć od drugih. U svakodnevnom govoru, često možemo čuti izrazito pogrdne nazive, kao što su: „ćorav“, „gluvonijem“, „obogaljen“ i slično. Prihvatljivi termini umjesto ovih pogrdnih naziva jesu: osoba sa oštećenim vidom, osoba sa oštećenim sluhom, osoba sa poteškoćama u kretanju. Posebno uvredljivi i ponižavajući termini jesu: „osobe s mentalnom retardacijom“ ili „mentalno retardirane osobe“, jer pojam „retardiran“ ima izrazito negativnu konotaciju i asocira na mentalno zaostalu osobu, izrazito niskog nivoa inteligencije, nesposobnu za bilo kakve intelektualne napore. Umjesto toga, prihvatljiv je naziv osobe s intelektualnim poteškoćama,
Svi prethodno navedeni pogrdni nazivi, vrijeđaju ljudsko dostojanstvo i integritet osoba sa invaliditetom i zato treba da budu uklonjeni kako iz medijskog prostora, tako i iz svakodnevnog društvenog govora.
Još jedan vid govora mržnje predstavljaju stereotipi i predrasude o osobama sa invaliditetom, koji na određeni način proizilaze iz naziva pogrdnih termina i dovode do toga da se u široj javnosti formiraju predstave o osbama sa invaliditetom kao intelektualno, radno i uopšte životno nesposobnim osobama, samim time manje vrijednim članovima društva, te kako zbog toga ne treba da zasnivaju porodicu i imaju djecu jer nisu sposobni da se o njima brinu. Ovakvi stereotipi i predrasude su izrazito diskriminišući za osobe sa invaliditetom, osporavaju njihov status kao ravnopravnih građana/ki i ugrožavaju ostvarivanje osnovnih ljudskih i građanskih prava i sloboda.
Veoma je važno da se invaliditet ne poistovjećuje sa čovjekovom ličnošću, jer invaliditet predstavlja samo jednu karaktetistiku čovjekove ličnosti, a ne cjelokupnu ličnost, i zato je važna upotreba pravilnih termina i razbijanje stereotipa i predrasuda kako bismo osobe sa invaliditetom posmatrali u punom kapacitetu, gdje pored invaliditeta kao jedne od karakteristika, postoje konkretne sposobnosti i potencijali koje ove osobe posjeduju kao i svi ostali članovi društva.
Invaliditet je jedan od faktora koji može prouzrokovati socijalnu isključenost i siromaštvo. Osnovni razlog za pojavu isključenosti iz socijalnih tokova kao i pojavu siromaštva je u podcjenjivanju i omalovažavanju osoba sa invaliditetom kao zaposlenih, kao potrošača i društveno aktivnih učesnika.
Jednakost svih članova društva, kao jedna od ključnih vrijednosti ustavnog poretka Bosne i Hercegovine, potvrđena je usvajanjem Zakona o zabrani diskriminacije (2009), gdje su na jednom mjestu sažete odredbe o diskriminaciji, ranije “rasute“ u više različitih zakona.
U praksi, uprkos usvajanju ovog Zakona, prisustvo diskriminacije u pojedinim oblastima je više nego evidentno, a posebno u oblasti invalidnosti.
Treba istaći da su posebno ugrožene žene sa invaliditetom. Rodna nejednakost i uključivanje žena na tržištu rada u BiH predstavlja kontinuirani problem o kojem se posljednjih nekoliko godina sve više govori. Ugroženost žena s invaliditetom se ogleda i u činjenici da su u odnosu na druge grupe žena, češće žrtve fizičkog, seksualnog zlostavljanja i ucjenjivanja.
Diskriminacija osoba sa invaliditetom u ključnim društvenim oblastima
– Pravo na nezavisno življenje i uključenost u zajednicu je jedno od osnovnih ljudskih prava koje se odnosi na sve ljude, ali u Bosni i Hercegovini to pravo u potpunosti nemaju osobe s invaliditetom. Osobama s invaliditetom pripada pravo na stvaranje pretpostavki da same biraju gdje će i s kim živjeti, umjesto života u institucionalnom smještaju, koji im je nametnut.
– U području obrazovanja, pored arhitektonskih barijera, nepristupačnost uzrokuju i neusklađeni programi, nedostatak didaktičke opreme, informacije koje nisu dostupne u formatima korištenim od strane pojedinih grupa osoba s invaliditetom (npr. Brajevo pismo, znakovni jezik), nedovoljno educiran nastavni kadar za rad s ovom populacijom itd.
– U oblasti zapošljavanja, uz fizičke prepreke, najveći problem su predrasude o osobama s invaliditetom, njihovim mogućnostima i radnoj sposobnosti, čemu pridonosi i neusklađenost dosadašnjih obrazovanja s potrebama tržišta rada. Također, prilazi i unutrašnji prostor u zdravstvenim ustanovama najčešće su neprilagođeni osobama s invaliditetom. Poseban problem čini vaninstitucionalna zdravstvena zaštita u ruralnim sredinama gdje je ova populacija nerijetko prepuštena sama sebi zbog barijera, neodgovarajućeg kadra, prostorne/teritorijalne udaljenosti itd.
Gledajući u cjelini, položaj osoba sa invaliditetom je značajno nepovoljniji nego ostalih članova društva, jer su diskriminisani u svim ključnim društvenim oblastima.
U posljednjem mišljenju Evropske komisije o kandidaturi Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropsku uniju, koje je objavljeno u maju 2019. godine, kao jedan od ključnih faktora označena su ljudska prava i slobode. U mišljenju tako stoji, kako je potrebno stvaranje sigurnog i funkcionalnog okruženja za civilno društvo, uključujući slobodu okupljanja i udruživanja. Takođe je neophodno da vlasti razvijaju redovnu saradnju i konsultacije sa organizacijama civilnog društva, te je od izuzetnog značaja zaštita i inkluzija ranjivih grupa koja još uvijek nije adekvatna, a kao jedna od ranjivih grupa su označene i osobe sa invaliditetom.
Pitanje ljudskih prava i građanskih sloboda je pitanje od ključne važnosti za sve građane, pogotovo za pripadnike marginalizovanih grupa koji imaju velike poteškoće da ta prava i slobode ostvare. Bosna i Hercegovina je još uvijek na putu ostvarivanja tog cilja. Iako su određeni pomaci ostvareni, to još uvijek nije dovoljno, ali i mi, građani djelujući udruženo možemo da doprinesemo ostvarivanju tog cilja. Stvaranje sigurne atmosfere, kroz izgradnju kulture tolerancije jeste jedan od fundamentalnih faktora i ciljeva za cjelokupno društvo Bosne i Hercegovine, tako da svaki pojedinac ima potpuno pravo da slobodno iskazuje svoja uvjerenja i stavove i da su prava svih zaštićena u skladu sa evropskim standardima.
Micro mreža korisnik je granta dodijeljenog u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022“. Stavovi izraženi u ovom tekstu odgovornost su autora i ne predstavljaju zvanične stavove Evropske unije i Savjeta Evrope.