Selidbe

U samo dvadeset i šest godina Tajane Dedić-Starović stala je decenija usavršavanja umijeća rada iza objektiva, eksperimentalnih projekata u čijem je fokusu najčešće seksualnost, a vrhunac djelovanja fotografkinje i videografkinje iz Banje Luke u ovoj godini retrospektivna je izložba postavljena krajem septembra u Malom izložbenom salonu Banskog dvora. Dedić-Starović se na našoj fotografskoj sceni i općenito umjetničkoj produkciji ovog, još uvijek izuzetno konzervativnog, podneblja ističe time što u svojim radovima barata vokabularom erosa, te će njene fotografije neki doživjeti i kao provokativne, ali provokativnost je, baš kao i ljepota, uvijek u očima posmatrača.

Tajanina istraživanja u polju fotografije počela su još krajem osnovne škole, kada je u toj oblasti pronašla zanimaciju i bijeg od realnosti, zatim način suočavanja s realnošću, a onda i sredstvo za iskazivanje sopstvenih misli, stavova i emocija. Sve od tada, fotografija, a odnedavno i video, njen su način komunikacije sa samom sobom i svijetom, a u to koliko je umješna u svijetu vizuelnih umjetnosti moguće je uvjeriti se već ovlašnim pogledom na autoričinu web stranicu Artist at Camera. Osim što je fotografkinja, Dedić-Starović je i diplomirana psihologinja, a budući da je izložba u Banskom dvoru podijeljena na cjeline koje simbolički predstavljaju id, ego i superego, razgovor počinjemo pitanjem o spoju njena dva interesa.

Diplomirala si na studiju psihologije. Otkud psihologinja u području fotografije ili, radije, otkud fotografkinja u području psihologije?

Pre ovo drugo, fotografkinja u svetu psihologije. Nakon završene srednje škole trebalo je upisati neki fakultet. Akademija umjetnosti nije došla u obzir jer nemamo poseban smer za fotografiju, druge smerove nisam želela da upišem, a nisam bila u prilici da idem negde van Banjaluke. Iskreno, tada i nisam bila potpuno sigurna da li je umetnost nešto čime bih se bavila u životu. Ali ono čime sam se vazda bavila jesu ljudi, pa je tako i pala odluka da se upiše Filozofski fakultet, smer Psihologija. Na kraju mi je to stečeno znanje zaista dobro došlo. Na drugoj godini fakulteta sam prelomila i rekla da se ja ovim sigurno neću baviti i uzela fotoaparat u ruke. Ipak, faks sam završila.

U Malom izložbenom salonu Banskog dvora upravo je postavljena tvoja izložba „Znakovi odrastanja“, na kojoj su radovi grupisani u tri cjeline koje se simbolički odnose na tri aspekta ličnosti, id, ego i superego. Kako znanja iz psihologije povezuješ s fotografijom, gdje vidiš njihove veze? Kako su one izražene na ovoj postavci?

Izložba „Znakovi odrastanja” prikazuje presek mog dosadašnjeg rada, nastalog u zadnje četiri godine. Podeljena je, uslovno rečeno, na te tri celine sa ciljem da napravim nekakvu simboličku paralelu  između ta tri aspekta ličnosti i onoga što mene motiviše prilikom rada. Naravno, od posetilaca ne očekujem predznanje iz psihologije niti iz opšte kulture, potpuno mi je u redu da fotografije posmatraju i bez tih saznanja, i garantujem da će uživati. Psihologija mi je, kako sam već spomenula, pomogla da na još bolji način razvijam sve ono o čemu sam uvek razmišljala, uvek u skladu sa svojim trenutnim stepenom zrelosti – šta ljude motiviše da rade to što rade i kako mi svi percipiramo svet? Konkretno, ova tri aspekta su prikazana suptilno i simbolično, kroz različitu estetiku, odabir modela i motiva na fotografijama. U delu koji se odnosi na ego, primarno su autoportreti, id je razigran, šljokičast i roze boje, buja od nekakve naivne seksualnosti, dok je superego mračniji, stog i prikazan kroz jasne forme.

‘Nepoznato nam je naše sopstveno telo’

Kroz svoje fotografije istražuješ područja seksualnosti i ženstvenosti, a na svojoj web stranici navodiš da si zaljubljena u žensko tijelo. Šta te intrigira u tim poljima?

Nekako smatram da je nago telo nešto najsenzualnije što postoji u prirodi. Tu se krije toliko lepote, toliko savršenosti u svim nesavršenostima, jedan neverovatni mehanizam. Ženskom telu naginjem više, verovatno jer sam primarno kroz svoj rad otkrivala sopstvenu seksualnost i ženstvenost. Ipak, u nekom narednom periodu zaista bih želela da se više pozabavim i muškim telima.

Kad smo već kod seksualnosti i ženstvenosti, kako ovdašnja publika reaguje na tvoje fotografije uzevši u obzir da živimo u izuzetno konzervativnom društvu koje u svijesti o mnogočemu zaostaje decenijama i da su neki ciklusi tvojih fotografija, recimo „Non-ortodox bride“ ili „Oral fixation“ u tim okvirima provokativni?

Mi živimo u poprilično konzervativnom i tradicionalnom društvu, gde sve što iskače iz okvira nailazi na negodovanje i mnogo je važno, osim dobrog rada, naći „žicu” prilikom prezentovanja rada. Zaista se trudim da se ne bavim time kako publika reaguje, radim jer osećam, ne da bih razmišljala kako će neko da odreaguje. Ali, iskreno, nailazila sam na mnogo više odobravanja, jer pričam priču koja je svima na pameti i koju svi osetimo duboko u sebi, ali je većinu strah da se time bavi. Najčešće čujem da je to što radim hrabro. Ja ne mislim da je to neka hrabrost, ali i to govori puno o našem okruženju.

Općenito, zašto se toliko bojimo tijela i seksualnosti?

Pa, mislim da su nas ubile tradicije, pa onda prilagođavanja i očekivanja savremenog sveta, a u svemu tome je ostao taj neki nametnuti strah i sramota, da se sve intimno mora kriti, da je golo telo sramno i ružno, lepe se ružne etikete na „slobodnije” ljude koji osećaju svoje telo i seksualnost. A i nepoznato nam je naše sopstveno telo. Čovek se uvek boji nepoznatog, a posebno se boji da se upozna.

U tom smislu, kolika je moć fotografije u senzibiliziranju, osvještavanju, podučavanju publike? Koliko se mijenjamo u zavisnosti od slika kojima smo izloženi?

Puno. Problem je što smo najčešće izloženi pogrešnim slikama. Slikama koje nas ne uče da je telo super, već nam nameću neke sulude zahteve, zatim da je seksualnost isključivo vulgarna i slično tome. Na sreću, ljudi reaguju i na drugačije perspektive. Malo teže, ali reaguju.

Veliki dio tvog opusa čine autoportreti. Iz historije umjetnosti znamo da je autoportret bio važan vid izražavanja umjetnica, obično skrajnutih u korist muških kolega. Šta tebi autoportret omogućava, zašto ga biraš?

Igranje sa autoportretima je započelo tako što sam poprilično mlada eksperimentisala sa određenim stvarima koje nisu bile „primerene”, i iskreno, i mene je bilo sramota da nekog pitam da mi bude model i da radi sa mnom. Kasnije je forma autoportreta postala deo istraživanja mene same, da upravo i ja razbijem sve te sramote, blamaže i tabue. A zatim, kada su se sve te barijere razbile, pomalo sam i izašla iz te forme, ali mislim da ću joj se uvek vraćati tu i tamo.

'Video pruža opasne mogućnosti za igranje'

Primarno si fotografkinja, ali si prošle godine s Enom Mitrovskom snimila i kratki film „Šljiva u novembru“. O čemu je film, kako je do njega došlo i gdje je do sada prikazan?

Da, Ena i ja radimo zajedno već nekoliko godina na različitim projektima, između ostalog „rodile” smo i ovu našu Šljivu. Film prati jedan dan u životu obične devojke koja se suočava sa svojim željama, instinktima i, najopštije rečeno, odrastanjem. Ena i ja smo shvatile da istovremeno promišljamo o sličnim stvarima i donele smo odluku da probamo snimiti kratki eksperimentalni film, što se, očigledno, i dogodilo. Do sada smo ga prikazale u Banjaluci, Sarajevu, Zagrebu, Mostaru i na nekoliko evropskih festivala kratkog filma.

Radila si i nekoliko muzičkih spotova, a u posljednje vrijeme sve više se baviš videom. Kako se snalaziš u ovom području, šta video omogućuje u odnosu na fotografiju? 

Video je još uvek nešto što intenzivno učim i valjda napredujem negde. Kada sam počinjala sa fotografijom, rečeno mi je da ću se sigurno u nekom momentu poželeti baviti i video formom, na šta sam ja drsko odmahivala glavom. Vremenom sam shvatila da video pruža baš opasne mogućnosti, za igranje, što fotografija objektivno ne može. Videćemo gde ću stići sa time.

/Tamara Zablocki/urbanmagazin.ba/

O portalu

Portal Micro mreža je dio Udruženja građana Mikro mreža i kao takav djelujući na teritoriji Bosne i Hercegovine nastoji da promijeni sliku u svakodnevnom informisanju građana ove zemlje. 

Na ovom portalu će se ravnopravno predstavljati svi segmenti društva, i svaki pojedinac će dobiti svoj medijski prostor ukoliko mu je neophodan.

Pišite nam

Kontakt informacije

78400 Gradiška, RS - BiH
+38763/933-787
micromreza(@)gmail.com
redakcija(@)micromreza.com
info(@)micromreza.com

Najnovije vijesti

22
feb2020

Dončić i Latinović poručili: I...

Na skupu opozicije u Gradišci, pod nazivom "Buđenje Srpske" koju provode poslanici u Narodnoj skupšt...

21
feb2020

Zbog gripa moguća i obustava n...

Od osnovnih škola u Republici Srpskoj zatraženi su podaci o broju đaka koji izostaju zbog gripa, na...

21
feb2020

Novi slučaj opasne vožnje u su...

Svaki metar auto-puta u Republici Srpskoj je pod budnim okom “crvenih čuvara” koji danonoćno motre n...

21
feb2020

Granična policija: Povećan bro...

Granična policija BiH evidentirala je u prošloj godini 536.583 prelaska granice BiH državljana iz z...