U lijevčanskom selu Berek, blizu Nove Topole, priroda je podarila 13 izdašnih vrela pitke vode, na svega nekoliko stotina metara, što predstavlja fenomen i blagodet za mještane.

Berečani Vico Prolić, Nedeljko Sladojević, Dušan Stojičić i drugi sagovornici Srpskainfo pričaju da su vrela najzaslužnija za život stanovništva, njihov opstanak na ovoj plodnoj zemlji gdje svake godine imaju bogatu žetvu i berbu.

''Svako domaćinstvo ima svoje vrelo, svoj izvor života koji nikada ne presušuje. To su porodice Dragana Sladojevića, Miće Prolića, Stojana Prolića, Dragoljuba Todorinovića koji posjeduju po jedno vrelo, a u zaseocima Lukići, Stojakovići, Jojinovići su po dva vrela. Jedno je školsko'', navodi Vico Prolić imena komšija koje je prioroda izdašno podarila. Ipak, dio ovih vrela je zapušten.

 
''Ljudi se loše odnose prema prirodi, naročito prema pitkoj vodi koje za sada imamo u izobilju, ali je ne čuvamo. Pitanje je kako će to biti za koju deceniju ili godinu. Pojedinim vrelima ne može su prići, okoliš je zapušten, betonska korita i izvori nisu dugo čišćeni. Ipak, ohrabruju inicijative iz sela da našim vrelima  vratimo davnašnji izgled'', kaže Nedeljko Sladojević, predsjednik Mjesne zajednice Berek koji je, nedavno, pokrenuo akciju uređenja školskog vrela.

To vrelo živi u uspomenama mnogih stanovnika Bereka i susjednih sela dok su bili đaci.

''Na ovom vrelu smo pili vodu, tu na livadi igrali se, a onda je sve napušteno, školsko zvono utihlo, djece nestalo, a vrelo osvojila šikara. Sada smo ga, akcijama i uz pomoć KP ''Vodovod'' iz Gradiške uredili, očistili, poravnali teren i ovdje ponovo žubori voda kao nekada'', priča Sladojević, inicijator i drugih akcija u Bereku, naročito uređenja centra sela, sportski terena, društvenih objekata… Setno o vrelima govore i njegove komšije, bivši učenici obližnje škole.

 
''Nekada su njive ispod školskog i drugih vrela, u nizini gdje se slijevala voda a sporo oticala, u zimsko vrijeme bile pretvorene u veliku ledenu ploču. To je bio raj za svakojake igre, za klizanje ali čak i fudbal na ledu i to u čarapama, da se ne kliže'', opisuje Vico Prolić ova vrela u vreme svoga djetinjstva.

A u proljeće i ljeti, dopunjava priču Jovo Dragojević, nigdje nije bilo šikare i trnja jer su ljudske noge, najviše djece ali i stoke koju smo čuvali, svuda utabali njive i staze.

''Sada se vrelima ne može prići, ni onim koja su u upotrebi jer plastičnim crijevom i pumpom se koristi voda a ljudska noga tu dolazi samo kada se pumpa pokvari, više nikako. Naša vrela će ponovo zatrebati, u to sam sasvim siguran, kao i mnoga druga zaboravljena prirodna dobra, i zato ih trebamo čuvati'', opisuje Dragojević berečka vrela, srećan što je bar jedno, školsko i seosko, vraćeno iz šikare i zaborava. Tamo gde postoji vrelo, zaključuju sagovornici portala Srpskainfo u Bereku, život ne može da se ugasi.

Uspomene Dušana Stojičića  

Mještanin Dušan Stojčić koji takođe koristi jedno od znamenitih berečkih vrela, svjedoči o njegovoj važnosti za svoje domaćinstvo.

''Sjećam se djednih priča o vrelu na koje su ukućani, kantom ili drvenim burencetom, po nekoliko puta dnevno išli na vrelo. Ljeti je to bivalo veoma često, počev od ranog jutra, od Sunčevom izlaska kada se svježom vodom mijesio hljeb. Vremena su se ipak promijenila, ja se bavim i tovom bikova, imam punu staju stoke koju pojim sa vrela koristeći pumpe'', rekao nam je Dušan Stojičić, inženjer stočarstva, zaposlen u Gradskoj upravi u Gradišci.

/Srpskainfo/