Moja velika umutrašnja potreba za lutanjem i poklanjanjem srpskim svetinjama dovede me u jedno martovsko hladno jutro u blizinu visokih zidina iza kojih je manastir u kojem počivaju mošti Lazareve supruge kneginje Milice. Ona je monašenjem u ovoj svetinji postala monahinja. Uz Manastirske zidine teče brza riječica koja na svom toku od tek desetak kilometara žuri u zagrljaj rijeke Kolubare, koje je utiša i umiri kada njene vode primi u svoje korito. Na lijevoj obali te rječice Ljubostinje, pet kilometara sjeverno od Trstenika, nalazi se manastir Ljubostinja, sa crkvom Uspenja Presvete Bogorodice.

Vreli dan 18. avgusta 2017, ljeta gospodnjeg dok su cvrčci razigrani i raspjevani cijeli prostor punili svojim cvrčanjem zaustavim se pred kapijom Petropavlovog manastira, koji je smešten na četvrtom kilometru jugozapadno od Trebinja nadomak mjesta Čičeva, u Petropavlovom polju. Miomirisi koji su se širili  su tako jaki da čovjeku u dušu bez njegove volje uđe neka milina, pa u sebi osjeti blagost, a ispunjen je ljepotom. Posjetilac sklad manastira, njegovo utapanje u okolinu,  osjeti čim u njegov kompleks zakorači. Mir, miris, sklad, ljepota, tišina,  i milina u dušu se useli pa treptiš ko breza na blagom povjetarcu tako bi opisao tren kada sam ušao unutar zidine manastira.

Krajiška ojkača je divno pjevano čudo, vjekovna srpska krajiška tvorevina. Ona se “piše” u kolu, na licu mjesta, stvara se u nadahnuću i megdanskom natpjevavanju dviju ili više ojkačkih grupa. Ojkaču piše i pjeva narod, ona nije cementirana ničijom naredbom niti uslovljena bilo čime, ona je polje velike slobode. Ona je ” vjekovna pjesma Potkozarja”, I Ljuta milošta krajiška”, “I otac i mati” i “ Ojkača – lirska pozlata krajiške duše”. Ovako se piše i govori o toj pjesmi u svijetu koji poznaje etnos a naši skorojevići se stide te pjesme što je očit primjer naše potrebe da prihvatimo tuđe iako je gotovo uvijek ružno i nakaradno a zaboravimo svoje što je vrijedno i vječno a neponovljivo i jedinstveno.

Putujući Srbijom  kao gost Turističkog saveza Srbije  zajedno sa još petnaestak kolega novinara iz zemalja iz okružnja posjetili  smo etno selo i galeriju “Kapetan Mišin Breg”. Stigli smo na mjesto na kome morate barem jednom ručati. Odavde imate  prelijep i očaravajući  pogled  na Đerdapsku klisuru, na Dunav koji  tu ispod vas  oslobođen iz klisure šumi  i kao da vas nježno  uspavljuje.Čisto modroplavo nebo i  vazduh koji odmara sa tišinom ovog mjesta  samo ponekad prekine srdačni domaćin koji će vam probuditi hranu kakvu do sada sigurno niste jeli a apetit pojačava priroda pa smo se gostili vlaškim specijalitetima.