527 Objavljeno 07 avgust 2020 Autor: Micro Mreza

Sjećanje na djetinjstvo trebalo bi da evocira najdivnije uspomene kao najbezbrižnije životno doba. Međutim, za vrijeme svoga detinjstva doživjela sam i preživjela tri rata.

''Godine 1991. kada sam imala četiri godine, sjećam se kao da je bilo sada, ostali smo jedini u selu, sestra, brat od ujaka i ja sa babom i spavali smo između dva plasta sijena nedjelju dana opkoljeni ustašama'', objašnjava Đurđa.

Četiri godine kasnije bila je u koloni kod Okučana koja je išla do Gradiške i tek nakon što je sa porodicom prešla most, on je miniran.

''Kada sam imala nepunih devet godina 1. maja 1995. godine našla sam se u izbjegličkoj koloni koja se kretala od Okučana prema Gradiški, a potom sam preživjela i 1999. godine NATO bombardovanje Srbije, tadašnje  SR Jugoslavije'', priča ova mlada glumica.

Kako je rodom iz Ratkovaca, slavonskog sela u podnožju planine Psunj, odrasla je na pričama svoje bake o stradanju Srba u koncentracionom logoru Jasenovac za vrijeme Drugog svjetskog rata.

''Priču o tome kako je skrivena iza plota gledala kako joj ocu naživo čupaju brkove, a potom ga ubijaju, te kako su joj majku, moju prababu, u logoru skuvali za sapun, nemoguće je izbrisati iz sjećanja. Očeva baba, moja prababa, takođe je ubijena u Jasenovcu, dok je njegov otac, moj deda, ostao u tom ratu bez desne ruke'', ispričala je.

Iako je prošlo dosta vremena, Đurđa i dalje svaki trenutak pamti.

''Prošlo je toliko godina od tih događaja, a svaki put ridam prisjećajući se te neizvjesnosti, tog muka koji je vladao u skloništu od granate do granate, ali i nade da ćemo se vratiti. To me je naučilo da se radujem svakom novom danu, svakom živom biću pa i čovjeku koliko god on prljav bio. Da se radujem mirisu svakog godišnjeg doba, nebu, zemlji i korici hljeba. Naučilo me je da se radujem životu. Skupo sam platila tu školu'', kaže ona.

Avgust 1991.

Tog sparnog avgustovskog podneva 1991. godine u selo su upale ustaše. Sjećam se babinog memljivog podruma, starije sestre, plača mog malog brata od ujaka i babinog ispucalog dlana preko njegovih razjapljenih usta u trenutku kada vojnička čizma udara u podbočenu dasku na podrumskom prozoru, sasipanja stakla na kućnim vratima i jezivog uzvika: „Gazde, ima li koga!?“ I pucnja! Sjećam se muka, užareih babinih očiju i nje, kako mahnito uzima hljeb, teglu pekmeza i malo vode.

Potom istrčavanja iz podruma, prolaska pokraj zanijemelog bunara. I odnekud, već smo šćućureni ispod pritki za grah ustobočenih ispod stare šljive iza štaglja i čekamo da se smrkne. Konačno iz visoke trave dobismo od ujaka znak da se prebacimo lijevo između dva plasta sijena sadjevena jedan tik uz drugi. Jasno se sjećam prokopane jamice u dnu oba plasta iz koje sam tih večeri kroz guste trpavice netremice zurila u zvjezdano nebo i mjesec i kraičkom oka uhvatila jednu zvijezdu repaticu koju je želja za životom jedne četvorogodišnje djevojčice uzjahala u posljednjem trenutku. I tada, u tim trenucima, kroz poluzatvorene kapke sećam se borbe onih ispucalih dlanova s rojem nervoznih komaraca.

Ti dlanovi koji su tih dana u neizvijesnosti brižno lomili hleb na sve manje komade. Sećam se vožnje u sanitetskim kolima i susreta s roditeljima. Jedini smo u selu ostali preživjeli.

Akcija ''Bljesak''

Proljeće 1995. godine pamtim po metežu natovarenih automobila, autobusa, traktora s prikolicama i pješaka sa zavežljajima koji su svoje bogate trpeze i bogata gazdinstva i domove trampili za neizvjesno parče života i slobode. Jasno se sjećam paljbi topova i tenkova duž puta kod Prašnika, nekog helikoptera. Sjećam se prašine, krvi i jednog čovjeka u jarku, gužve na savskom mostu. Ranog jutra u Gadišci koje je osvanulo cijepanjem neba i eksplozijom tri avionske bombe. Opet prašina, dio avionske bombe zglavnjen u ogradi kuće u kojoj smo prespavali, krv, osakaćeni ljudi koji gmižu iz ruševina susjedne kuće, leševi djece.

A zatim, jedno bezbrižno ljeto u Baranji izmješano mirisima dunavskog mulja, mamine kose i vedrog neba prošaranog mlaznim avionima, lepršavim bijelim oblacima i povicima mještanske dečurlije: ''Putnici, izbjeglice!''. Narednih devet godina u Subotici pamtim samo po lijepom. Sestra i ja smo postale maturanti gimnazije, majstori karetea, pamtiću svoje i tatino višegodišnje članstvo u horu ''Sveti Sava'', divno subotičko pozorište i kulturnu pozorišnu publiku.

Iz nesretnog djetinjstva prepunog surovnosti izraslo je srce puno ljubavi za ljepotu i umjetnost.

''Umjetnost je neka “više sila”, a ja kao pravoslavka koja nosim Hristovu svjetlost u srcu, reći ću da je to Bog i dokaz Njegovog postojanja. Spasenje je u vjeri i u težnji ka dobrom. To je ono što je naš narod i održalo kroz vijekove, ali i ono što pokreće ovaj svijet'', naglašava Đurđa.

Uprkos tragediji koju je preživjela, sa sobom nosi poruku mira.

''Edit Pjaf je već bila pred kraj svog života kada ju je jedna novinarka pitala šta bi poručila djeci, šta odraslima, a šta bi poručila starim ljudima. Njen odgovor je bio kratak I jasan: ”Da vole”, a kako je Hese rekao da je čovjek srećan samo kada voli, a to može samo onda kada u sebi ima sklad'', poručuje glumica.

/Srpskainfo/