Auto Janković
1037 Objavljeno 09 mart 2021 Autor: Tamara Vukoje

Bileća je mali grad u Istočnoj Hercegovini. Prostire se između Zlatišta, Hadžibegovog brda, Modropca, Dubovca, Tuhora i Toriča i iznad Bilećkog jezera. Nalazi se na nadmorskoj visini gradskog područja 476m. Opština koja broji oko 15000 stanovnika. Specifičnost Bileće jeste da se ovdje ukrštaju sredozemna i kontinentalno-planinska klima. Reljef je brdovit između kojeg se nalaze kraška polja: Dabarsko, Fatničko, Plansko i Bilećko polje.

Ovdje žive obični ljudi, hercegovački jednostavni i složeni. Život po staroj mjeri, pomiješan sa potpunim novinama. Vrlina, čestitost, stid i ljudstvo − skupa s porocima i grijehom. Hercegovci su staloženi, plahoviti, ali i ljuti, kao i krš u kome žive vijekovima. Otvoreni, ljudi priče i živog govora, orni za šalu, bistri, oštroumni, okretni, sposobni, trezveni, strastveni, vatreni, tvrdi, osjetljivi. Bilećani su iznad svega životoljubivi, slobodoljubivi i borbeni, svakodnevno, za svoju tvrdu rodnu grudu, za bližnje, za opstanak i pošten život, za uspjeh i napredak. Ta svakodnevna borbenost i slobodoljubivost, kad treba, postaje vojnička i ratnička, junačka i viteška. Crkvenost i patriotizam istiskivani su iz života, sa tragičnim posljedicama, ali nisu ugušeni.

Drugi svjetski rat je sve uzdrmao, počinjeni su strašni zločini, jedan od njih, najveći, je Korićka jama – o kojoj danas, 80 godina kasnije, govorimo.

„...Svaki spomen, svaka stopa
ispod sebe bezdan ima,
gdje god sjedneš da odmoriš
odmarat ćeš na kostima.
i mukama paklenijem
koje crna zemlja krije,
sem Srbina u jamama
carovao niko nije...“
Korićka jama

Prošlo je skoro 80 godina od stravičnog zločina u mjestu Korita, kod Bileće, kada su u noći između 3. i 4. juna 1941. godine ustaše sačinjene od muslimana iz Fazlagića Kule kod Gacka na ovom mjestu izvršile pokolj srpskog, lokalnog, civilnog i nenaoružanog stanovništva. Počinioci zločina, odnosno ustaše su tijela žrtava bacili u Korićku jamu. Zločin je izvršen po instrukcijama gatačkog hodže Muharema Glavinića i komandom ustaškog povjerenika Hermana Togonala.

Ustaše su 3. i 4. juna 1941. godine ubile više od 130 Srba, a tokom iskopavanja kostiju iz jame 1953. godine, pronađeno je 180 ljudskih lobanja. Ubijeni su pohranjeni u masovnu grobnicu, kod sela Korita. Najmlađa žrtva je bio Kosta Glušac (14), a najstarija Jevto Svorcan (80). Žrtve zločina su bili Srbi iz Korita i okolnih sela. To su sve bile srpske porodice koje na tom području bitišu vijekovima: Svorcan, Bjelica, Starović, Trklja, Šarović, Šakota, Glušac, Rogač, Jakšić, Dumnić, Kovačević, Kurdulija, Kosnić, Milošević, Milović, Nosović, Radan.

Za ovaj zločin nikada niko nije odgovarao, iako su postojali svjedoci, koji su znali identitet ustaških dželata, a to je nešto što i danas muči potomke stradalih.
Svjedočenje jednog od preživjelih, Milije Bjelice:

„Kada se kamion zaustavio ispred jame 'Golubinke' na Kobiljoj glavi, koja je bila okružena do zuba naoružanim ustašama, bilo je svakom jasno da je to gubilište na kome će nas ovi krvnici pobiti kao stoku.. Na našu nesreću, nas trojica (moj brat Golub, kum Gavrilo i ja) budući da smo prvi ubačeni u kamion, tik uz kabinu, sada smo bili posljednji na redu za klanje, osuđeni da svojim očima gledamo mučeničku smrt 27 (toliko nas je bilo u toj grupi) svojih komšija, rođaka, prijatelja, kumova.. Svi smo bili vezani bodljikavom žicom. Naše mučno iščekivanje koje je, činilo se beskrajno trajalo, najzad je završilo. Ustaše su nas grubo izvukle iz kamiona i gurale prema otvoru jame, udarajući nas nemilice.

Naši pokušaji da izbjegnemo ili ublažimo udarac, još više su raspaljivali mračne nagone tih ljudskih nakaza. Kada su nas dogurali na sam rub jame, mene su postavili licem prema ponoru.. Goluba prema jednom, a Gavrila prema drugom dželatu, koji su sa napunjenim puškama čekali znak da iz neposredne blizine saspu živu vatru u naše glave. Osjetio sam kada su na ustima dželatskih pušaka sjevnule varnice i čuo pucnje, koji nas srušiše na zemlju. Iako me je peklo desno rame bio sam pri svijesti, znao sam da nijesam smrtno pogođen, jedan metak mi je, naime, izbio na ogrlicu, dok je drugi prošao kroz desno rame. Čuo sam kako se Golub i Gavrilo opraštaju sa životom i razmišljao šta da učinim.. Kad sam se osvijestio shvatio sam da se nalazim u ponoru pakla, na gomili leševa..“

Korićani kažu: „Niti smijemo, niti ćemo zaboraviti zločin u Korićkoj jami! Trebamo znati sva njihova imena i prezimena. Ako ne prihvatimo istoriju onakvu kakva je, ako zaboravimo Korićku jamu, mi se samo možemo ogriješiti, poništiti sebe i svoj narod!“

Miloš Svorcan, kome su mučki ubijeni i bačeni u Korićku jamu, otac i tri strica, kaže: „Tada, to je bilo najjače selo u Hercegovini, po svemu, i njima je bio cilj da unište to selo. Svi smo mi povezani na neki način. Nekome su ovdje kosti đeda, oca, strica, nekome komšije, kuma ili prijatelja. Naša je obaveza da o ovom zločinu pričamo budućim generacijama, kako bi i oni znali pravu istinu o stradanju svog naroda. Zar ne bi bilo sramota da neko od Bilećana ne zna ko je bio Kosta Glušac, ili bilo koji drugi stradalnik Korićke jame?“

Svake godine, na ovaj datum, na ovom mjestu okupi se veliki broj Korićana i Bilećana da oda počast mučki stradalim Srbima. Služi se pomen i parastos u crkvi pokraj jame, a zatim i u spomen-kosturnici u centru Korita.


Pratite ''Micro mrežu'':
Facebook, Logo, Social Network, Network What is the history of Instagram's logo? - QuoraTwitter logo history | Creative Freedom

Centari civilnih inicijativa