Auto Janković
340 Objavljeno 05 maj 2021 Autor: Milkica Milojević

Bosna i Hercegovina je, definitivno, zemlja eksperata. Da se većina stanovnika BiH razumije u fudbal, politiku i istoriju, već je poznata stvar, a sada smo dobili i zavidan broj medijskih analitičara. Tako svaki četvrti građanin BiH nepogrešivo zna da su „u nekim situacijama“ napadi na novinare opravdani.

Potvrdilo je to i ovogodišnje istraživanje Fondacije „Fridrih Ebert“ u BiH i Udruženja BH novinari. Slična je situacija bila i prošle i pretprošle godine. Istovremeno, svih ovih godina, građani se horski zaklinju da novinarima i medijima vjeruju više nego ikom.

Kad ih satire sila i nepravda, kada im se na grbaču popnu opštinari, bankari, prevaranti, korumpirane sudije, osioni policajci, kada im nesavjesni ljekari unište zdravlje ili kada dobiju otkaz na pravdi boga... čestiti građani se obraćaju novinarima. I to je u redu. Mediji su, pogotovo u ovako naopakoj državi, posljednja linija odbrane ljudskih prava. To im je, između ostalog, posao.

A opet, svaki četvrti građanin BiH smatra da su napadi na novinare opravdani. „U nekim situacijama“.  Neodoljivo to podsjeća na narativ o nasilju u porodici. Žene, naravno, ne treba mlatiti, osim „u nekim situacijama“: recimo ako žena presoli ručak, obuče prekratku suknju, ili ako previše zvoca dok se čestiti muž naliva pivom.

A kada je „opravdano“ mlatnuti novinara gvozdenom šipkom po glavi, proglasiti novinarku kurvom, napasti snimatelja, vrijeđati medijske profesionalce pred tv kamerama i olajavati ih po društvenim mrežama?

Pa naravno, „u nekim situacijama“.

U situaciji kada postavljaju nezgodna pitanja. Recimo, kad pitaju ko je maznuo narodne milione, ili čija se tašta državnim avionom vozi na privatno ljetovanje.

U situaciji kada nam, bez cifranja i uljepšavanja, tresnu istinu u lice. Kada napišu: djeca su nam nepismena, izbori pokradeni, privreda rasturena, budžeti opljačkani, a vakcina nema - pokrepaćemo, što od gladi, što od korone.

U situaciji kada lopove nazovu lopovima, a „nacionalne heroje“ presuđenim ratnim zločincima.

U situaciji kada ne pristaju da velikim vođama cvrkuću na uvce kako su najljepši, najpametniji, najpošteniji i najveći vizionari koje je istorija zapamtila.

Ali, zar novinarima nije posao upravo da pitaju, ukazuju, da pišu i govore istinu! Pa jeste, naravno.

Ali, istina u ovoj zemlji nije na cijeni, kao, uostalom, ni čestitost, profesionalna i građanska hrabrost.  Svako ko misli drugačije od većine koja ne misli ništa, promptno se proglašava izdajnikom i stranim plaćenikom. Jer talasa. Jer rovari. Jer kvari idilu.

Kvarioci lažne idile u ovoj su zemlji rijetke ptice. A tih rijetkih ptica je ipak najviše u novinarskom jatu. Šta god ko mislio o ovoj profesiji, ona je, definitivno, jedna od rijetkih svijetlih tačaka u čemernoj BiH.

Pa zašto su onda baš novinari na meti? Zašto svake godine „Linija za pomoć novinarima“ zabilježi, u prosjeku, 70 slučajeva napada na novinare? U ovu statistku su uvršteni samo prijavljeni slučajevi verbalnih i fizičkih napada, prijetnji smrću, seksualnog uznemiravanja, javnih uvreda, grubog kršenja elementarnih radnih prava... Uostalom, „Reporteri bez granica“ već drugu godinu za redom upozoravaju da novinari u BiH „rade u neprijateljskom okruženju“.

Ali, ko su kreatori tog neprijateljskog okruženja? Ko su napadači na novinare? I ko smatra da su napadi na novinare opravdani, „u nekim situacijama“?

Šarolika je lepeza tih likova: od stranačkih i tajkunskih botova, do ojađenih radnika, tranzicionih gubitnika, sitnih i krupnih kriminalaca, nesretnih roditelja čiji su sinovi zagazili u svijet nasilja i droge, lopuža koje zovemo „kontroverznim biznismenima“...

Ali, zašto se sav taj svijet okomio baš na novinare? Pa, zato što imaju uzore.

Najčešći kršioci novinarskih prava, koji u pravilu prolaze nekažnjeno, jesu – političari. A među njima je apsolutni šampion Milorad Dodik. On je psovao majku vlasniku BN televizije Vladimiru Trišiću, on je prostački, na rodnoj i nacionalnoj osnovi, vrijeđao novinarku Gordanu Katanu, on je iz Palate Predsjednika RS, kao da mu je to ćaćevina, istjerao novinarku Ljiljanu Kovačević, on je napadao novinara Vladimira Kovačevića, kojeg su, kasnije, pred kućnim pragom pokušali da ubiju, on je novinaru Miši Vidoviću srdačno poručio da mu želi da ga strefi infarkt... I tako dalje.

Da se ne lažemo, nije Dodik jedini. Sjetimo se kako je lokalni funkcioner SDA Huso Ćesir fizički napao fotoreportera Adija Kebu. Pa nije za to krivično odgovarao, jer je sud utvrdio da to nije bio napad na foto novinara, nego „napad na kameru“.

Ako to mogu raditi Milorad Dodik i funkcioneri SDA, dakle „glavne baje“, oni koji decenijama, ubjedljivo, pobjeđuju na izborima, onda je stvar kristalno jasna: napadi na novirare su kul, to je dokaz da pripadate šampionskom timu.

Ali, svi oni koji se povode za svojim političkim uzorima, sva ta sitna raja, koja svojim šefovima ne smije da kaže ni „tamo se“, a diže motku na novinare, smetnula je jedan bitan detalj.

Kad ih potjera sila i nepravda, kada im se na grbaču popnu opštinari, poslodavci, bankari, prevaranti... obratiće se novinarima. I to je logično, jer nemaju kome drugom. Jer ih niko drugi, uključujući i njihove političke uzore, ne zarezuje ni za suvu šljivu.

Glasnike, koji  su u Srednjem vijeku donosili loše vijesti, recimo, da nadire neprijateljska vojska ili da se bliži epidemija kuge, osioni vladari su – ubijali. Naprosto bi ih bacali niz liticu. Naravno, nakon ubistva glasnika, krvožedni neprijatelji ili smrtonosna kuga bi ipak stizali u grad, i potamanili nespremne stanovnike.

Ali, to nije sve. Glasnici, koji donose loše vijesti su nosili na glavi crnu kapu. Tako su ih čuvari trona, koji su dežurali na kulama, mogli vidjeti još iz daleka i po crnoj kapi skontati da donose crne vijesti. Otuda i izraz „mrka kapa“. Da ne bi morali stati pred vladara i izgovoriti ono zajebano „mrka kapa”, čuvari trona bi ubijali glasnika – prije nego stigne u grad. I tako bi čuvari trona čuvali svoju guzicu. Ali ne bi sačuvali narod od epidemije ili pokolja.

Eto, da vladaoci i čuvari trona, nisu bili  zauzeti ubijanjem glasnika i brigom za sopstvene guzice, da su saslušali loše vijesti, mogli su, recimo, napraviti karantin, evakuisati narod, organozovati odbranu. A uz malo truda i pameti, možda čak i spriječiti rat.

Danas glasnike ne ubijaju. Ipak ovo nije Srednji vijek. Danas glasnike ubijaju u pojam: uvredama, prijetnjama, mizernim platama, nametanjem autocenzure, otkazima. Ipak, najviše ih u pojam ubija to što mnogi građani smatraju da su, „u nekim situacijama“, napadi na novinare opravdani. Svaki iole normalan novinar će se zapitati: šta on to, kog vraga, radi u životu? I za koga? I ima li sva ta rabota ikakvog smisla.

Danas, na Svjetski dan slobde medija, apelujem na građane BiH: ne ubijajte glasnike! Ne ubijajte glasnike, inače „mrka kapa“ za sve nas. Ubijemo li glasnike, dočekaćemo nespremni ratove i epidemije. Poznato?

Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH

Autor: Impuls

Centari civilnih inicijativa