291 Objavljeno 19 jul 2020 Autor: Marijana Vukmirica

Nastavljajući veselim korakom, cipelicom kroz Bosnu i Hercegovinu uputili smo se do seoskog domaćinstva Čardaklije i cijela se ekipa oduševila ponudom i ljepotom domaćinstva i okruženja. Ovo domaćinstvo je smješteno nadomak Bosanskog Petrovca, u selu Vrtoče.

Vrijeme nas je fantastično poslužilo, dan je bio idealan za izlet i boravak u prirodi. Do Čardaklija smo stigli preko planine Manjače. Put jeste krivudav, ali na ljepotu krajolika koju pruža Manjača niko ne može ostati ravnodušan.

Prelijepi pejzaž nas je svuda okruživao dok smo se vozili. Gdje god da smo pogledali, nalazio se prizor koji smo željeli zabilježiti fotoaparatom. Fotografišući tim tempom, baterija se mogla veoma brzo isprazniti. Nebo je bilo intenzivno plavo sa toliko mnogo bijelih ukrasa u vidu oblaka i doprinijelo je cjelokupnoj ljepoti okruženja.

Jedinstvena prirodna harmonija zelenila i plavetnila, koju su upotpunjavale obrađene njive i životinje, među kojima krave, ovce i konji. Kada smo zastali da bismo uslikali svu tu ljepotu, osjetilli smo snažan “miris“ balege, ali sve je to dio prirodnog svijeta. Iako slike govore više od riječi, pokazuju samo jedan mali dio te ljepote.

Video ipak bolje dočarava krajolike prizore. Istinski odmor i za oči i za dušu.

Na putu smo sreli i dječaka po imenu Jovan. Jovan je vrijedno momče, koje sa šeširom i velikim osmijehom koji proviruje ispod šešira, prodaje maline. Kaže da mu nije teško stajati cijeli dan, ali da su mu dosadili novinari koji ga stalno fotografišu. Ipak, pristao je da ga i naša ekipa fotografiše. Vjerujemo da su se mnoge djevojčice zaljubile u Jovanov osmijeh.

Kupili smo maline od Jovana, brzo smo ih smazali i nastavili smo ka našem odredištu. Osim Jovana na putu smo sreli i mnogo migranata, kako zbunjeno hodaju i tumaraju ni sami neznajući pravac i cilj kretanja.

Približavajući se Čardaklijama, prošli smo pored spomenika u selu Medeno polje koji je podignut 1982. godine u znak sjećanja na žrtve iz Drugog svjetskog rata. Ono što je zanimljivo za ovaj spomenik jeste da se nalazi na mjestu gdje je nekad djelovao aerodrom Medeno polje. Aerodrom je izgrađen 1944. godine kao improvizovani partizanski aerodrom Medeno polje za vrijeme Drugog svjetskog rata preko kojeg su Saveznici doturali pomoć i transportovali ranjenike u savezničke bolnice u Italiji. Kada su Nijemci počeli Desant na Drvar, i aerodrom je prestao sa radom. Zbog toga je uz spomenik bio postavljen i vojni transportni avion Daglas C-47s sa spomen pločom, ali je avion uništen tokom posljednjeg rata i odnesen u staro gvožđe. Aviona nema više, ali je spomenik ostao.

Nakon tri sata vožnje od početne tačke (Gradiška) napokon smo stigli u seosko domaćinstvo Čardaklije. Na ulazu nas je dočekala sipmatična drvena tabla sa natpisom, baš u seosko-rustikalnom stilu.

Pređosmo preko praga i dobrodošlicu nam poželješe svojom rikom, divni smeđi konji. U sklopu domaćinstva nalazi se nekoliko konja, koji su neometano bez puno obraćanja pažnje na goste pasli travu.

Osjetili smo pravu idilu seoskog domaćinstva. Tu su i pekara, kuhinja i gostionica. Sve su označene simpatičnim natpisima na drvenim tablicama, kao što možete vidjeti na fotografijama.

Uputili smo se u razgledanje seoskog domaćinstva i puno je sadržaja za razgledanje i uživanje. Pored konja, tu su kamene fontane, puno cvijeća, drvene kolibe, stara konjska kola, tradicionalna nošnja raširena na štriku, i još mnoštvo toga. Naši gladni stomaci su prekinuli razgledanje, te smo sjeli u baštu gostionice.

U ponudi su domaći sokovi od zove, drenjaka i cijeđena jabuka, tu je i domaće vino, kao i domaći hljeb i naravno prava domaća kafa poslužena u džezvi. Naručismo platu i ne pokajasmo se. Pravi miris roštilja i veliki plus za sočne ćevape i posebno sočnu piletinu. Naravno da smo se prejeli, pa nam je trebao sat vremena da svi dođemo sebi, ali nije nam teško pao taj boravak u prirodi i uživanje u seoskom domaćinstvu.

Krenuli smo nazad istim putem, te u povratku svratismo na kaficu na gradsku plažu u Ključu. Ključ kao i svaki manji grad i sredina ima svoj šarm, iako se ne može po razvijenosti mjeriti sa većim gradovima, prijatno smo se iznenadili uređenošću gradske plaže uz veoma hladnu planinsku rijeku Sanu.

Veoma lijepo šetalište i mjesto za piknik i sunčanje, a tu je i kafić za idealni ugođaj. Nakon predaha i ispijene kafe, nastavili smo put prema kući. Vraćajući se kroz Manjaču dočekao nas je i predivan zalazak sunca. Fotoaparat je škljocnuo i zabilježio taj prizor.

Cipelica se vratila umorna kući, ali srećna zbog toga što je kročila kroz nove prirodne ljepote i atrakcije u Bosni i Hercegovini. Prethodno je cipelica putovala u Nacionalni park Una i kako se provela možete vidjeti ovdje.

Do ponovnog koračanja MICRO pozdrav.