Auto Janković
1057 Objavljeno 22 decembar 2020 Autor: David Pavlović

Zajeb’o vas Tito i partija cijela…

Nostalgija po definiciji označava tugu ili čežnju za nečim što više ne postoji. Svemu dođe kraj, ali se nakon kraja opet rodi novi početak.

Početak novog milenijuma svijet je doveo do velike tehnološke revolucije, pa je samo za 20 godina tehnologija napredovala do nezamislivih visina, napreduje i ne misli još uvijek da stane. Tehnologija ima svojih prednosti i mana, ali svako vrijeme nosi svoje prednosti i mane. Ipak, govoriti da je neko vrijeme bolje samo zato što je “vaše” ili da je vaša generacija “neponovljiva” je prije svega veoma potcjenjivački za sve one prije ili poslije vas.

“Stapanje” sa tehnogijom, društvenim mrežama, sferom računara i interneta najprije je pošlo za rukom mladima, a s vremenom odrastanje djece postaje nezamislimo bez računara, telefona i tableta.

Posljednji koji su “prihvatili” tehnološki razvoj su generacija “bumera” i “x generacija”. Ako prevedemo na naš jezik obije ove generacije možemo staviti pod jedno ime “titoisti”, ljudi rođeni u periodu od 1946. do 1980. godine.

Njihovo prisustvo na društvenim mrežama, uglavnom “fejsbuku”, praćeno je nostalgičnim objavama i tugom za “onim vremenom”, te oplakivanjem mlađih generacija što nikada neće znati “šta je…”.

Možda to ne bi bio toliki problem, jer svi smo mi “nostalgični” za nekim ili nečim, da se svakodnevno ne kritikuju mlađe generacije kao neki koji nemaju pojma o “pravim” stvarima.

Ugledah skoro jednu objavu u fejsbuk grupi koja kaže:

“Mi smo generacija koja se više nikada neće vratiti” i mislim naravno da neće, svaka je drugačija, svako vrijeme nosi svoje breme, a onda kreće nabrajanje.

“Mi smo generacija koja je išla u školu i vraćala se iz škole pješke” – Današnja djeca idu u školu i vraćaju se pješke. Samo današnji klinci neće nikome moći pričati mitološke priče o onome “deset kilometara uzbrdo po snijegu u školu i deset kilometara uzbrdo po snijegu iz škole”.

Tekst se nastavlja onom čuvenom “današnja djeca nikada neće znati kako je igrati klikere i kopati rupu, to je bilo pravo djetinjstvo”.

Život u komunističkom vremenu iznjedrio je popularnu igru “klikeri”, koja se igrala u nedostatku drugih igračaka. Ja ne znam igrati klikere, ali sam ipak imao djetinjstvo, današnja djeca ne znaju igrati klikere, a ipak imaju djetinjstvo. Generacija “pionira” uvijek priča o toj igri koja nikada nije zaživjela planetarno, a nije ni pretvorena u sport koji bi se prenosio s “koljena na koljeno”.

Današnjim klincima se svakodnevno prigovara da vrijeme provode “na” telefonu, računaru i ostalim uređajima. Ali, malo ko govori koliko mnogo djece danas ima “klikere” da preko tih uređaja zarađuje novac i da to nije samo “gubljenje vremena”. Ne čuh nikada da je neko igrajući klikere zaradio novac ili postao svjetski prvak.

U objavi se dalje navodi da su se u “njihovo” vrijeme djeca igrala na ulici. Ja sam odrastao “napolju”, a i današnji klinci se igraju napolju, pa ne vidim što bi njihova ulica bila bolja od naše.

“Današnja djeca nikada neće znati šta su VHS kasete, diskete…”

Zašto bi uopšte danas to morao neko znati kada se odavno ne koristi.

“U naše vrijeme je bio samo jedan kanal i gledao se crtić prije dnevnika, a onda na spavanje”

Zar je to pohvalno što ste živjeli u diktaturi i jednoumlju? Što ste mislili da tako treba, što ste slušali informacije onakve kakve partija kaže.

“Mogao si putovati svugdje”

Poslije 30 godina mnogi i dalje pate za bivšom državom i vremenom kada se moglo putovati svugdje, a nije se išlo nigdje, osim ljeti u Makarsku i u Trst po farmerke. Današnja djeca su mnogo više proputovala od njihovih roditelja i bez “zelenog” pasoša, a opet za farmerke ne moraju ići u Trst.

Da se vratim na pomenuti tekst.

Generacija koja je gledala tatu kako popravlja televizor ili mu pomagala dok namješta antenu.”

Moja generacija to zna, ali zašto bi to morala znati i “nova generacija” kada je odavno sve digitalizavano i olakšano za život  čovjeka.

Ne treba zaboraviti ni komentare ispod takvih objava.

“Mi imamo šta pričati svojoj djeci, a šta će ova današnje generacije”.

Imamo i mi šta pričati svojoj djeci i mi smo imali djetinjstvo, samo nismo igrali klikere. Igrali smo fudbal, košarku, rata, trčali smo i mi oko kuće i po blatu, gledali smo i mi crtiće, pili vodu sa česme i radili sve ono što spada u jedno srećno djetinjstvo. Da, igrali smo igrice na telefonu i na računaru, postali smo infomaciono pismeni, postali smo dobri ljudi, iako nismo imali samo jedan kanal na televizoru. Putovali smo po svijetu, učili strane jezike i imali poznanike iz cijelog svijeta.

Znate li šta nećemo moći pričati svojoj djeci?

Nećemo moći pričati da smo živjeli u diktaturi, jer smo bili natjerani da nosimo “crvenu kapicu” zato što mislimo da tako treba. Nećemo moći pričati da nismo imali za koga glasati, jer vlada jednopartijski sistem. Nećemo moći pričati da su neke čike i tete poslate na jedno ostrvo jer su nešto ružno rekli za “druga”.

Moći ćemo reći da smo se u inostranstvu osjećali sigurno jer nas ne prate čike iz UDBE i OZNE, nakon što smo rekli nešto ružno o čiki iz Kumrovca.

Nećemo imati kome da kažemo da smo vladali jednom velikom državom, a onda je uništili, pa nakon toga počeli vladati njenim ostacima. Ne, nove generacije neće moći svojoj djeci pričati da su “krivi” za rat, jer oni tada nisu bili ni rođeni. Isti taj rat su “pravili” oni što se svakodnevno kunu u svoje “savršeno” djetinjstvo, što kukaju na današnje društvo, isto ono “društvo” koje je dio “njihove” generacije stvorilo i njime vlada. Iste generacije koja je stvorila siromaštvo na Balkanu i unesrećila sve naredne generacije.

To nećemo moći pričati.

Poslije drugog Svjetskog rata pitaše jednog djeda.

Đede, je li bilo bolje za vrijeme Kralja ili sada?

Za vrijeme Kralja.- odgovori đed.

Pa kako đede, pa svi govore da je bolje sada, imate stanove, veću platu?

Pa jeste, ali sam ja tada bio mlađi!

Nije problem da patite za vašom mladošću, ali prije nego što opet napišete neku nostalgičnu objavu sa kritikom mlađih generacija, zapitajte se da li su te male kuglice od stakla najvažnije što im imate reći i shvatite da nijedna generacija nije ista, već da je svaka posebna.

I, da, imali smo djetinjstvo i bez klikera.


Subscribe na naš YouTube kanal.

Pratite ''Micro Mrežu'' na FacebookuInstagramu i Twitteru.

Besplatnu Android aplikaciju preuzmite OVDJE.

Centari civilnih inicijativa