Auto Janković
1624 Objavljeno 25 decembar 2020 Autor: Slađana Vergić

Ova godina će da bude moja.

Odbrojavajući posljednje minute, silovito guram staru kroz vrata, grubo, bez imalo obzira. Sljedeća mora da je bolja. Ova godina će da bude moja. Radoznalo, nepromišljeno, naivno.

Jedan od ciljeva za „moju godinu“ biješe upravo bijeg iz monotone kolotečine. Promjena. Da, godina 2020. će da bude sinonim za promjenu. Ironično, promjenu sam i dobila, kako ja tako i cijeli svijet. Moja greška, nisam bila precizna, ne ovakvu promjenu. Zanimljivo je kako potcjenjujemo riječ normalnost, bar do sad nam je to bila ustaljena praksa. Podrazumijevamo sve, pa zaboga zašto da cijenim kafu tu je svaki dan, zašto zagrljaj treba da mi bude neopisivo blago, zar ne treba i zar nije baš uvijek dostupan? Pozdravimo godinu 2020. Vrijeme je za upoznavanje, možda poneku lekciju?

Strah kao način funkcionisanja, zbunjenost kao konstantno stanje. Prvi korak, poricanje. Ma to je tamo daleko, tamo neki virus u tamo nekoj Kini. Drugi korak, poriči dok ne umreš. Ma hajde, mjesec, eventualno dva i ovo će da protutnja. Gušeći se u moru informacija i dezinformacija, dobrodošli u stadijum kolektivne panike. No da li je baš sve tako crno ili... ? Sivo, adekvatnija boja za opis jeste sivo. Nedefinisano, ni crno ni bijelo. Izolacija jeste preporuka, ali bitnija od fizičke bila bi psihička izolacija. Postoji li nešto lijepo pored niza crnih saopštenja? Da li nam je virus korona pristigao kao hladan tuš?

Novembar, prethodna godina. Godina koja „nije bila moja“. Nevoljno rovarim po ormaru, tražim nešto za obući. Uzimam prvo što mi dolazi pod ruku. Mrsko mi je. Mrsko mi je da nanesem šminku, mrsko mi je da se pokrenem. Moram li izaći večeras? Dugo vodim raspravu sama sa sobom i nakon žustrog nagovaranja odlučim da ipak idem. Gužva. Mrzim gužvu, sve počinje da mi igra po živcima. Nervira me glasna muzika, nervira me konobar koji me bezobzirno gura. Nervira me zagušljvi vazduh. Nervira me što nemam gdje da sjednem. Trebala sam ostati u stanu, prikazuju dobar film. 

Novembar, godina 2020. „Moja godina“. Pet minuta, kad bi moglo samo pet minuta. Nedostaje mi spremanje. Nedostaje mi gužva. Toliko mi nedostaje gužva. Nedostaje mi čak i bucmasti neraspoloženi konobar koji me gura. Nedostaje mi muzika, čak i ona koju prezirem. Nedostaje mi smijeh. Nedostaje mi ples, pobogu šta će mi stolica. Nedostaje mi ono što je nekad bilo prosječno, prisutno, konstantno, dostupno. Sad djeluje tako daleko, a u isto vrijeme i blizu. Kao da je sve stalo, a opet sve ide. Vrijeme baš i nije lojalno, neće da nas pričeka, kaže da žuri. 

Zaboravili smo da komuniciramo. Da, pričamo mi, no kada smo se zadnji put razumjeli? Zaboravili smo da se smijemo. Smijemo se, ali sjećamo li se iskrenog smijeha, onoga koji prelazi u suze? Brz život vuče sa sobom mnoštvo prednosti, ali da li smo svjesni šta nam krade? Da li se uopšte može reći krade ili se dobrovoljno odričemo empatije, ljudskosti? U svom tom egoizmu, sebičnosti na kratko smo mislili da smo svemogući. Očigledno nismo. 

Pozorište, bioskopi, koncerti, blizina. Valjda je u čovjekovoj prirodi da želi ono što nije dostupno. Da li smo željeli kulturu, društveni život, socijalizaciju kada nam je bila ispred nosa? Biće vremena za to. Klasična misao  vodilja. Da, biće vremena, ali da li će biti prilika, mogućnosti? O tome nismo razmišljali, tačnije nismo dovodili u pitanje mogućnosti. Upravo to je ono što nas je uhvatilo nespremne, nespremne za ono što je stiglo bez ikakve najave. 

Rolerkoster emocija. Nesigurnost, nesigurnost se prelijeva u strah, gdje je strah tu je i panika. Novi dan. Nesigurnost, nesigurnost se prelijeva u strah, gdje je strah tu je i panika. Iznova , iznova i iznova... Prognoze negativne, ljudi? Ljudi sve više pozitivni. Tako bar statistika kaže. Povratak prirode, njenih je pet minuta. Dok ona skida masku, mi je navlačimo. No ipak nije baš toliko osvetoljubiva, prima nas u goste. Nevoljko, ali ipak je domaćin.

Čovjek brzo zaboravi sve prethodne strahote suočen novim. Uljuljkani svakodnevnicom izgubili smo kompas. Postali smo gluhi za druge, slijepi za ljepotu. Pobjegli smo od prirode, pobjegli smo od sreće, pobjegli smo od sebe. Kao odgovor dobili smo podsjetnik, životni kurs. Neki su ovu lekciju platili veoma skupo, najskuplje. Danas jesi, sutra nisi, zar ne? Uz život ne dolazi uputstvo za upotrebu, tako ni garancija. Ne uzimajmo ga zdravo za gotovo. Cijenimo dodir, prisustvo, ljubav, bliskost jer sve što je poklonjeno može isto tako lako jedno jutro i da nestene. Šta bi onda bila najvažnija lekcija servirana ove godine? Čuvajmo jedni druge. Čuvajmo vrijeme. Čuvajmo zdravlje. Čuvajmo ljubav.

I ne, nije sve tako crno.

Hvala 2020. i zbogom.


Subscribe na naš YouTube kanal.

Pratite ''Micro Mrežu'' na FacebookuInstagramu i Twitteru.

Besplatnu Android aplikaciju preuzmite OVDJE.

Centari civilnih inicijativa