1518 Objavljeno 06 februar 2018 Autor: Miloš Vasiljević

Napadač, kakvih danas nema, sa posebnim šarmom, osjećajem za gol, sjajnom tehnikom, i manirima rasnog strijelca, idol mnogih generacija, rođen prije 49 godina, no, i dalje njegov duh živi na mnogim terenima, pa s nostalgijom gledamo klince koji nose sačuvani dres argentinske reprezentacije od starijeg brata.

I bila je skupa, ta devetka, plavo-bijela, kroz istoriju, ali čini mi se da je niko lakše nije nosio, i postavljao neke nove standarde, dizao granice do beskonačnosti. Niste mogli proći ulicom prije nekih 15-ak godina, a da ne sretnete nekog klinca, koji u svakoj ulici, ne nosi Rominu 18-ku, iz sjajne generacije koja je pokorila Italiju, sa Totijem, Tomazijem, Montelom, Kafuom.

Ipak, možda još upečatljivija je i ljubčasta krv koja sigurno teče njegovim venama, prevashodno zbog ljubavi prema klubu, kada su ispali ostao je u Firenci i igrao Seriu B. Jedna nevjerovatna karijera, začinjena igranjem za dva najveća argetinska kluba Boku Juniors i River Plate, te uz već antologijske sezone provedene u Fiorentini i Romi.

Povrede su ga spriječile da na istom nivou nastavi i u dresu Intera, ali su ga povrede spriječila i za veća djela u crno-plavom dijelu Milanu. Pio je blokatore, da bi igrao fudbal, ne zbog novca, već zbog ljubavi prema tom sportu i navijačima.

Na kraju je profesionalnu karijeru završio u katarskom Al Arabi, a za nacionalni tim Argentine postigao je 56 golova, i na vječnoj listi na drugom je mjestu iza Lea Mesija. Definitvno, kao što je to i jedan od najvećih Dijego Armando Maradona govorio, ako neko mora de me nadmaši neka to bude upravo “Batigol”. Možda nije najveći svih vremena, ali jedan od besmrtnih svakako da jeste. 

Testing centar Gradiška