Ponoć je, mjesec je, merak mi je…
Dok usnulo oko već zove na spavanje, a posljednji pasusi prvog teksta se trude da ne pobjegnu iz glave, sparina preznojava tijelo, a veseli mladići onemogućavaju sve u okolini da sklope oči. Ponoć već je prošla (vrijeme da se spije), a svaki uzaludni pokušaj sna biva prekinut I tako sve dok more ne pobijeli.
I u tom trenutku sunce odjednom najavi svoj izlazak, sve okolo utihnu, a insomnia konačno postade san.
Skoro će devet, umoran sam i nenaspavan, ali zar ljudi poslije “odmora” uvijek odmaraju od njega. Izgleda da da. Ovaj drugi dan pregurati se mora, a odmor ću nadam se naći u svojoj toplini. Novi dan – nova nafaka.
Doručak. Krmeljive oči traže zalogaje po restoranu. Švedskog stola više nema, pa sada poslugu iza hrane morate pitati “Šta je ovo, šta je ono”.
Prošle godine u jednom od mojih tekstova sam pisao da će Njemačka uskoro postati Turska, lako je primijetiti da ugostitelji u Turskoj bolje pričaju njemački, nego engleski a kako je krenulo propričaće i naški.
Mjere se poštuju, to je najbitnije. Svi su pod maskama, dezinfekcija je na svakom koraku a hrana, hrana je posebna priča. Ima svega, od klasičnog doručka, do voća, slatkog i ostalih obroka koji trebaju prvi da popune stomačnu prazninu. Ko vam je rekao da se iz Turske vratio gladan, ili vas laže ili nije bio u Turskoj.
Pričaše mi I drugi da su slabo spavali, da li od isparavanja tla ili isparavanja koktel bara to nisam pitao. Čuće se.
Vratimo se na mjere. Ono što prosto oduševljava i pokazuje koliko su veliki Hoteli ozbiljno shvatili situaciju sa Korona virusom i koliko mare za sigurnost svojih gostiju je jedna mala sitnica koju sam ugledao krajičkom oka. Dok su se vrata kuhinje zatvarala primjetio sam da maske, pored uslužnog osoblja, u kuhinji nose baš svi. Od kuhara do pomoćnika. Pa čak je i simpatična teta koja nam je sjeckala lubenicu imala na sebi i rukavice i masku. (o.a. a meni smeta isparavanje). Za goste se preporučuje nošenje, ali koliko sam primjetio većina se ne pridržava tih mjera, a samim ti i ne odgovaraju za to. U prevodu riječ PREPORUKA znači “ma ništa to”.
Možda me voda razbudi. Temperatura napolju je oko 33 stepena, osjećaj kao da je 43. Ispred hotela se nalazi bazen i u njemu se uglavnom kupaju djeca zajedno sa brižnim roditeljima. Zajedno sa djecom i roditeljima su i influenseri, traže savršene poze za svoje Instagram i Facebook objave i ljutitim pogledima rastjeruju djecu koja im upadaju u kadrove. Ne zamjerim im, na poslu su.
Gdje je bazen tu mora da bude i BAR. Pića su za sve goste besplatna, jer ovo je ipak All inclusive resort a izbor je stvarno bogat. Od piva, vina i popularnog narodskog ŽAP-a pa sve do tropskih koktela. Ležaljke se nalaze na propisanoj udaljenosti i ispred svakog para se nalazi suncobran. Da ne spominjem da je besplatno.
Ne okupah se u bazenu, ne zbog kvarenja kadrova, već jednostavno ne volim bazen. Volim prirodna kupališta, a to prirodno kupalište je na samo deset metara od bazena.
Kako reče Nele: “More, more je provod, more su koke, more je izvor života, je li tako Moke”?
Ležaljke na plaži su poredane po istom principu, na predloženoj udaljenosti i ispred svakog para ležaljki se nalazi suncobran. Plaža je pjeskovita. More je toplo i dostiglo je temperaturu od čak 28 stepeni. Složio sam se sa komentarima ostalih, da je ovo je prvi put da u neku vodu ne ulaziš uz “narodni ritual nakanjivanja” koji su nas učili od malih nogu. “Prvo sine pokvasi srce pa ruke, pa onda polako, znaš da je onaj naš rođak tako jednom….”
Voda je stvarno topla, možete u njoj provesti nekoliko sati a da to i ne osjetite. Vraćam se pod suncobran, iako ovaj Resort nudi mnogo besplatnih stvari za osvježenje, gdje da mi more prođe bez Nektara (tačnije njihovog novog piva Banjalučko) kojeg sam ponio od kuće. Nije reklama, stvarno mi paše.
S vremenom dođe i ručak. Većina hrane se sprema na licu mjesta. Ugostiteljima svakako nije lako, jer umjesto standardnih švedskih stolova, sada moraju posluživati svakog gosta posebno. S druge strane, nekada su gosti mogli sami da uzmu šta hoće, a sada sve moraju da objašnjavaju kuvarima na ono malo njemačkog što im je ostalo iz srednje škole, jer im filmski engleski nije baš najbolji.
U restoranu se nažalost zbog novonastale situacije ne pali klima uređaj, pa time obrok baš i nije osvježavajući ukoliko ne uzmete nekoliko komada lubenice od one gore pomenute tete.
Odmor od ručka. Vrućina je. Nije baš da mi se izlaže koža ovom jakom suncu, ionako sam osjetljiv. Riješio sam da poslije kraćeg odmora prošetam. Hotel Nirvana je veliki kompleks, sa nekoliko većih i manjih bazena. Neki restorani još nisu počeli sa radom, kao ni fitnes centri i saune (neslužbeno). Tu je i mali zanatski centar, gdje turisti mogu da kupe odjeću ili suvenire. Ono što naši ljudi zamjeraju velikim kompleksima je “da nemaš gdje naveče prošetati”, ali to ovde svakako nije slučaj jer kompleks nudi sve što vam je potrebno za desetodnevni odmor.
Uskoro stiže i večera koju je za nas novinare Kontiki agencija organizovala u Sea club-u, a na meniju su bili raznovrsni morski plodovi, koji su uz čašu bijelog vina zadovoljili najveće gurmane.
Sparina se nastavlja, noć je još duga, počinak nije ni u najavi, a inspiracija odlazi sa talasima. Do novog dana i nove BIG priče iz Kemera, turskog ljetovališta u oblasti Antalija.
”A more ko more, nemirno i plavo”
Treći dan, ustajem odmoran, već sam se navikao. Odlazim na doručak koji traje do deset sati. Gledam sve te konobare i potpuno razumijem njihovu trku i raspoloženje, jer sam i sam radio prošle godine na sličnoj poziciji.
Ono što je lako primjetiti je da ugostitelja u našem kompleksu nedostaje, jer većinu vremena rade isti ljudi. Na primjer u baru kraj bazena ujutro radi jedan radnik, kao konobar i kao barmen,koktel majstor. Da li će Turci uspjeti spasiti sezonu ostaje da se vidi kada se budu svodili računi, ali trenutno je baš malo osmjeha na licima konobara. Ova rečenica me podsjeća na tekst pjesme “Njegov sin vise nema svoga osmjeha po kom su ga znale cure s’ Koseva”
Da li ste znali da je firma Waikiki, ona što nudi sva sniženja kod u vlasništvu stranke predsjednika Turske, gospodina Erdogana. Redžepa Taipa Erdogana većina oslovljava sa “gospodin”, jer svaka ružna riječ za aktuelnog predsjednika donijela bi vam samo problem.
Vrijeme je danas bilo idealno, oko 29 stepeni i većinom oblačno, što smanjuje mogućnost “crvenila” na koži. Mjere koje su uvedene kao zaštita od Korona virusa su ograničeno kupanje na bazenu do 19h i u moru do 20h. Za ljubitelje žurki radno vrijeme barova je do 00h.
Turci vole svoju državu, jer Turci su Turci, gdje god da odu, a razvoj sadašnjeg zdravog nacionalizma počeo je još od vremena Ataturka do danas. Svaki dan nastava u školama u Turskoj počinjem podizanjem zastave i pjevanjem himne. Turcima je pored porodice najvažnija zastava, bacanjem ili gaženjem njihove zastave možete samo izazvati probleme.
Svojevremeno Iran je zabranio svojim stanovnicima da idu na ljetovanje u Tursku. Problem su napravili, ah, ko drugi nego novinari. Priča se da je došlo nekoliko djevojaka iz Irana obučeno u tradicionalne burke, koje su po slijetanju u Antaliju otišle u toalet I presvukle se u kupaće kostime, time otkrivši svoje tijelo i prekršivši nekoliko vjerskih zakona u Iranu.
Erdogan je želio da modernizuje Tursku pa je svojim ženama zabranio nošenje marama. Iran kada je saznao za skadal, zabranio je sve letove prema Antaliji. Poslije nekog vremena lukavi Turci su nagovorili Irance da uspostave let sa jednim gradom na kopnu, na šta su Iranci pristali, samo nisu znali za drugi dio plana, a to je da su avioni iz Irana tu prinudno slijetali, a onda se ponovo dizali I nastavljali put do Antalije.
Ljetovališta u Antaliji su poznata i po mnogobrojnim “Akva parkovima”, a upravo u jedan sam danas zakasnio, jer je radio samo od 12 do 16h. Preporuke za korištenje akva parkova su da udaljenost bude između kupača najmanje tri metra.
Odlazak iz jednog kompleksa u drugi nije moguć, zato što između svakog postoji granica, ali bukvalno granični prelaz. Zanimacija za sve ima, tu su teniski tereni, stonoteniski stolovi i mnogo zabave za djecu.
Sinoć odmah pored hotela na jednoj bini održana svirka uživo, na kojoj je bilo prisutno 50-ak ljudi. Mjesta su veoma udobna, od tribina do ležaljki, ali čini se da muzički ukus Turaka nije isti kao i ostalih turista. Ja sam zapamtio jednu pjesmu, koja je u stvari himna košarkaškog kluba Anadolu Efesa..
Ne treba zaboraviti ni A la kart restoran, na vrhu hotela Nirvana, sa kojeg se pruža pogled veliki dio Kemera.
Sutra ostavljamo Nirvanu nekim drugim turistima, a mi se selimo na sam kraj Kemera (hotel Nirvana je bio početak), a na tom kraju nas čeka novi početak u hotelu Amare Dolce vita Resort.
Do sutra i novih avantura, šaljemo vam BIG pozdrav iz Turske.
/bigportal.ba/