1185 Objavljeno 20 februar 2020 Autor: Micro Mreza

Štefica i Uroš Opačić, Zagrepčani kojima se Gradiška dopala prilikom proputovanja ovim mjestom u Republici Srpskoj, odlučili su da napuste glavni grad Hrvatske, gdje imaju potomke, rodbinu, prijatelje i stan, te ovdje nastave penzionerski život.

Svoju namjeru, poslije konsultacija sa sinom i kćerkom, ostvarili su prije tri mjeseca kada su spakovali lične stvari, napustili stan u zagrebačkoj Ulici Valunske ploče, a za novu adresu odabrali Dositejevu ulicu u Gradišci.

Smještaj su pronašli u Domu za stare osobe, u centru grada, mada se kažu, ne osjećaju staro niti nemoćno nego su ovu privatnu ustanovu odabrali zato što su uslovi za njih ovdje najprihvatljiviji.

''Smještaj je hotelski, uslovi odlični, tu se osjećamo kao kod kuće. Imamo mnogo manje obaveza, pa možemo reći da nam je i bolje i jednostavnije, jeftinije nego u stanu u Zagrebu, gdje smo proveli više od pola vijeka. Svaki naš dan je u potpunosti ispunjen'', ispričao je za Srpskainfo Uroš Opačić (82), porijeklom iz sela Suvaja kod Bosanske Krupe.

On je u Hrvatsku otišao u mladosti, tu se oženio, stekao porodicu, potom godinama, zajedno sa suprugom Šteficom, radio u Njemačkoj.

''Uroš je bio zidar, a ja sam u Njemačkoj radila u industriji kože i tekstila. U braku smo više od 50 godina i uvijek smo imali veliko razumijevanje jedno za drugo. U penziji smo 30 godina, ali je naš duh mladalački. Stalno tragamo za nečim novim, nastojimo oplemeniti svoje živote i smatram da smo u tome uspjeli'', rekla nam je 80-ogodišnja Štefica, posvećena slikarstvu i izradi različitih umjetnina.

Uroš je strastveni slagač puzli, od kojih sastavlja motive velikih formata.

''Poslije doručka i jutarnjih obaveza, nas dvoje idemo u grad… Posjećujemo programe u ustanovama kulture, šetamo pored Save, uživamo u ljepoti ovog grada, gdje nam je sve blisko. U Gradišci nema nesnošljivih gužvi kao u Zagrebu i drugim velikim gradovima'', pričaju Opačići, zauzeti mnogim rekreativnim obavezama.

Podsjećaju da je njima u sadašnjim okolnostima svaki dan prekratak.

''Nama treba mir, a to smo ovdje pronašli. Takođe su ljudi ljubazni i predusretljivi, vole da razgovaraju, kao i nas dvoje. Naši potomci nas takođe često posjećuju i sasvim smo zadovoljni. Lijepo nam je u Gradišci'', kaže Štefica pokazujući drvene kutijice koje oslikava, dajući im umjetničku dimenziju.

Sastavni dio odluke ovo dvoje penzionera iz glavnog grada Hrvatske da presele u Gradišku odnosno Republiku Srpsku ima i ekonomsku dimenziju.

''Ovdje nam treba mnogo manje novca za život nego u Zagrebu. Opredijelili smo se za ustanovu, jer tu imamo sve obezbijeđeno; hranu, smještaj, grijanje, ljekarsku njegu, fizijatrijske usluge, salon ljepote, mjesto za zabavu i rekreaciju. Sasvim smo opušteni i posvećeni sebi'', rekao nam je Uroš Opačić, Krajišnik kojeg krase neposrednost i vedrina, sklonost ka pjesmi, poeziji, pripovijedanju.

Krupu i Suvaju prepoznao u Gradišci

Dolazak u Gradišku i ovo područje, u Krajinu, mene vraća u djetinjstvo i u mladost, u Suvaju i Bosansku Krupu, na Unu, kaže Uroš Opaćić.

''U Krajini sam rođen, tu sam proveo najranije životno doba, bosonog čuvao stoku u Podgrmeču, gazio po bistrim potocima, lovio ribu u pletene trnke od vinjage, slušao zanimljive priče starijih mještana koje su raspaljivale dječju maštu. Sve to sam, samo u drugačijoj formi, pronašao i prepoznao ovdje, jer je to isti kraj, isti ljudi'', sjetno pripovijeda Uroš Opačić, penzioner koji najčešće zastajkuje pored gradilišta stambenih zgrada na savskoj obali.

Njegov zidarski duh ga, kaže, još nije napustio.

/Srpskainfo/

Auto Janković