Auto Janković
318 Objavljeno 24 septembar 2020 Autor: Micro Mreza

Portal "Micro mreža" u saradnji sa Evropskom unijom i Savjetom Evrope realizuje serijal pod nazivom "Različiti ali jednaki". Gošća četvrte emisije je Milijana Krsmanović iz Bijeljine.

Nasilje nad ženama široko je rasprostranjeno u Bosni i Hercegovini. Postoji veliki broj žena koje su preživjele neki oblik nasilja. Oblici nasilja postaju sve kompleksniji, a žene su sve češće životno ugrožene.

Trideset osmogodišnja Milijana Krsmanović iz Bijeljine bila je žrtva porodičnog nasilja zasnovanog na ljubomori i posesivnosti tadašnjeg supruga. U braku je provela 15 godina od kojih su posljednjih pet prema Milijaninim riječima bile pravi pakao. Nakon 10 godina braka Milijana je počela gubiti vid. Tokom emotivno bolnih procesa promjena njenog zdravstvenog stanja izostala je podrška supruga. Umjesto podrške uslijedile su vrijeđanja i optužbe da je „škart roba“. Ponižavajući odnos prema Milijani podržavala je suprugova majka savjetujući ga da je napusti.

Zbog posljedica stresa prouzrokovanog verbalnim nasiljem, Milijani je dijagnosticiran rak dojke. I tada je podrška muža izostala. Optužio ju je da nije operisana nego da je „abortirala tuđe dijete“. Verbalno nasilje pratilo je i Milijanino školovanje nakon gubitka vida u sarajevskoj Školi za slijepe i slabovidne. Naime, bivši muž je tvrdio da se ne školuje nego posjećuje drugog čovjeka.

Nakon što su se rastali jednog dana se Milijanin muž sa majkom pojavio na njenim vratima. Vjerovala je da se želi pomiriti i zbog toga ih je pustila u kuću. Uslijedila je rasprava nakon čega se dogodio i fizički napad na nju. Vidjevši majku na podu, kćerka je pozvala policiju, ali je policija umjesto krivične, nasilniku napisala prekršajnu prijavu.

Kako sama kaže nije naišla na institucionalnu podršku, jer je policija pod pritiskom bivšeg muža napisala samo prekršajnu prijavu što je rezultiralo „kaznom“ od samo 150 KM i šest mjeseci zabrane prilaska. Tim činom institucije su ponovo stale u zaštitu nasilnika kojih je svakim danom sve više i više.

Milijani je danas najviše žao djece zbog pretrpljenih trauma, ali je i pored svega što joj se dogodilo pokazala nesvakidašnju ličnu snagu i nadljudskom borbom je uspjela da prebrodi sve prepreke. Ona je danas samohrana majka, zaposlena kao fizioterapeutkinja u bolnici u Bijeljini. Živi i izdržava troje djece zahvaljujući vlastitom radu.

Kako je izgledala Milijanina životna borba i kako je uspjela savladati sve životne prepreke, pogledajte u četvrtom dokumentarnom filmu serijala “Različiti, ali jednaki”. 

Opširnije o institucionalnoj zaštiti prava žena u Bosni i Hercegovini kao i o govoru mržnje i diskriminaciji sa kojom se suočavaju žene žrtve porodičnog nasilja u Bosni i Hercegovini, možete pročitati u tekstu ispod videa.

Micro mreža korisnik je granta dodijeljenog u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022“. Stavovi izraženi u ovom tekstu odgovornost su autora i ne predstavljaju zvanične stavove Evropske unije i Savjeta Evrope.

Institucionalna zaštita prava žena u Bosni i Hercegovini i problem govora mržnje i diskriminacije žena žrtava porodičnog nasilja


Kao jedan od problema koji smo prepoznali u okviru projekta jeste i ugroženost prava žena i problem institucionalne i društvene zaštite žena žrtava porodičnog nasilja.

Zabrinjavajuće izgledaju rezultati istraživanja o dobrobiti i sigurnosti žena u Bosni i Hercegovini koje je provela Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi (OSCE) za 2018. godinu – četiri od 10 žena u BiH je pretrpjelo psihološko, fizičko ili seksualno nasilje u nekom životnom dobu. U istraživanju u Bosni i Hercegovini je učestvovala 2.321 žena u starosnoj dobi između 18 i 74 godine.

Ono što predstavlja jedan od najvećih problema u Bosni i Hercegovini, jeste da BiH još uvijek nema servise specijalizovane podrške samo za žrtve seksualnog nasilja. Pored toga, postoji i nedostatak sigurnih kuća, uslijed čega su mnoge žene suočene sa otežanom mogućnošću dobijanja adekvatne pomoći i zaštite, te smještaja u sigurnu kuću. Na teritoriji Bosne i Hercegovine ukupno postoji devet sigurnih kuća i djeluju u okviru nevladinih organizacija. Na području Federacije BiH ima šest sigurnih kuća za smještaj žrtava nasilja u porodici: Sarajevo, Zenica, Tuzla, Bihać i dvije sigurne kuće na području Mostara. Na području Republike Srpske postoje samo tri sigurne kuće za smještaj žrtava nasilja u porodici: Banja Luka, Modriča i Bijeljina.

Kao dio odredbi Istanbulske konvencije, u Bosni i Hercegovini su formirane dvije SOS linije kao prvi nivo pomoći ženama žrtvama nasilja. Broj za RS je 1264 / broj za Federaciju BiH je 1265.

Vijeće Evrope je 2011. godine u Istanbulu usvojio Konvenciju za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama i protiv nasilja u porodici, poznatiju kao Istanbulska konvencija. Bosna i Hercegovina je bila šesta država koja je ratifikovala Konvenciju Vijeća Evrope u novembru 2013. godine.

Okosnicu ove konvencije čine sprječavanje nasilja, zaštita žrtava i krivično gonjenje prijestupnika.

Konvencija se odnosi na sve žene i djevojčice, bilo kog porijekla, bez obzira na njihovu dob, rasu, vjeroispovijest, društveno porijeklo, imigrantski status ili seksualno opredjeljenje. Države se takođe podstiču da primjenjuju konvenciju i na ostale žrtve nasilja u porodici, kao što su muškarci, djeca i starije osobe.

Konvencijom je konkretno pobrojano osam oblika nasilja od kojih sedam treba biti propisano kao krivična djela, ako se radi o postupanju sa umišljajem:

- psihičko nasilje;

- uhođenje;

- fizičko nasilje, uključujući nasilje sa smrtnim ishodom;

- seksualno nasilje, uključujući silovanje;

- prisilni brak;

- žensko genitalno sakaćenje;

- prisilni abortus i prisilna sterilizacija;

Još jedan oblik, seksualno uznemiravanje, bi trebao podlijegati krivičnim ili drugim zakonskim sankcijama, jer je u više zemalja takvo ponašanje u kontekstu radnog okruženja zabranjeno zakonom o radu, što čini poslodavce odgovornima za zaštitu i sankcionisanje.

Tako se Istanbulskom konvencijom propisuje obaveza država članica da prikupljaju razvrstane statističke podatke o svim oblicima nasilja obuhvaćenim Istanbulskom konvencijom u pravilnim vremenskim intervalima. Statistički podaci bi se trebali prikupljati od svih agencija koje kroz svoje redovne aktivnosti dođu do saznanja o rodno zasnovanom nasilju ili nasilju u porodici.

Kako se konkretno provodi proces prikupljanja podataka u Bosni i Hercegovini

Premda službeni organi u Bosni i Hercegovini prikupljaju podatke i na entitetskom i na nivou države, postoje određene teškoće sa koordinacijom i neobuhvaćenim oblastima, kao i sa analizom podataka.  Bosna i Hercegovina nema sveobuhvatan i koordiniran sistem prikupljanja podataka, već brojne službene organe koji imaju različita zaduženja i primjenjuju različite metode i prikupljaju jako puno podataka koji se većinom odnose samo na nasilje u porodici. Prikupljanje podataka koji se uopšteno odnose na rodno zasnovano nasilje, kako je ono definisano u Konvenciji, je ograničeno.

Kada govorimo o nasilju nad ženama, neophodno je razmotriti termine mizoginije i seksizma, jer su dobrim dijelom uzroci govora mržnje prema ženama, a shodno tome i nasilnog ponašanja prema ženama. Mizoginija (pojam se sastoji od grčkih riječi: miséô - mrziti i gyn - žena) najjednostavnije definisano predstavlja mržnju i odbojnost muškaraca prema ženama. Iz te mržnje proizilazi vrijeđanje i omalovažavanje žena na osnovu formiranih negativnih predrasuda, a kao krajnji rezultat može proizvesti i nasilje. Mizoginija kao pojava se javlja od najranijih vremena ljudske istorije. Mnogi slavni filozofi se kroz svoja djela mogu okarakterisati kao mizogine osobe, počevši od antike preko srednjeg vijeka koje je bilo razdoblje veoma surovih životnih uslova za cjelokupnu populaciju, a pogotovo su tu surovost osjetile žene na svojoj koži. Ono što najviše karakteriše mizoginiju srednjeg doba jeste lov na „vještice” i spaljivanje žena na lomači. Mizoginija se nastavila i u modernom dobu. Shvatanja da žene nisu ravnopravne i jednake ni u jednom pogledu sa muškarcima, ni po inteligenciji, duhovnosti i sposobnostima i da zbog toga ne mogu uživati jednaka prava. Borba žena za dobijanje jednakih politčkih i građanaskih prava bila je dugotrojna i mukotrpna. Žene su se izborile za pravo na obrazovanje, rad, nasljeđivanje imovine, pravo glasa i u većini država širom svijeta imaju formalno jednaka prava kao i muškarci. Međutim, žene se i dalje širom svijeta susreću sa raznim vidovima diskriminacije, kako u razvijenim tako i u manje razvijenim državama.

Pored toga što žene formalno uživaju jednaka prava kao i muškarci u većini svjetskih zemalja i dalje veliki problem predstavljaju rodni stereotipi i predrasude koji se ogledaju u ponižavajućim stavovima prema ženama. Spektar tih negativnih stavova je obiman. Jedan vid toga jeste i stav da žene nisu dobri vozači i da ne treba da voze automobile. Kao jasan primjer toga jeste reklama koja se emitovala na jednoj televizijskoj kući kao poziv na odustajanje od vožnje u alkoholisanom stanju. Dijete se u reklami obraća muškarcu u vidno alkoholisanom stanju i govori mu: “Tata bolje je i da nas mama vozi nego rakija“. Jasno se može zaključiti poruka reklame koja je omalovažavajuća za žene.

Drugi vid negativnih stavova koji se često mogu čuti u razgovoru jeste da žene nisu sposobne da vode kompanije i da budu na rukovodećim pozicijama, jer je ženi mjesto u kuhinji zajedno sa djecom. To je njena primarna funkcija da bude majka i domaćica i zato je bolje da žene ne rade, već da se brinu o domaćinstvu. Zajedno s time dolazi i stav da je za ženu najbitnije „da se dobro uda“ u smislu da nađe bogatog muškarca i da je tako žena ispunila svoj najveći životni cilj, a to je udaja. Ovakvim stavovima se ponižavaju intelektualne, duhovne i radne sposobnosti žena. Žene se svode na „stroj za udaju i rađanje“, te se posmatraju kao nesposobne za samostalnu egzistenciju.

„Ne budi curica“, „ne ponašaj se kao curica“, „nemoj da plačeš kao curica“ često možemo čuti da očevi govore sinovima, što podrazumijeva još jedan vid negativnih stavova i ukazuje na ukorijenjeno negativno mišljenje o ženskom polu kao emocionalno i duhovno slabijem. Na osnovu ovakvih negativnih stavova, formira se slika o ženama kao “slabićima“ kojima su neophodni muškarci “zaštitnici“.

Posebno negativan stav se ogleda u sklonosti da se žena koje je imala više intimnih partnera naziva pogrdnim nazivima: “kurva“, „drolja“, dok se muškarac koji je imao jednak ili veći broj intimnih partnerica smatra “zavodnikom“ i „šarmerom“. Iz licemjernosti ovakvih stavova ogleda se snaga mizoginije u današnjim vremenima.

Veoma je važno da kao društvo shvatimo svu štetnost ovakvih negativnih rodnih stereotipa i predrasuda i da kao pojedinci, ali i djelujući udruženo radimo na razbijanju ovih štetnih stavova i uvjerenja.

Kada  govorimo o temi zaštite prava žena, neophodno je govoriti i o pitanju jednakosti i ravnopravnosti polova. Važno je naglasiti kako je uključenost muškaraca i dječaka presudna za postignuće ravnopravnosti polova. Savjet Evrope je tako usvojio Strategiju za ravnopravnost polova (2018-2023), gdje se ističe ključna uloga muškaraca, kako u javnoj, tako i u privatnoj sferi. Neophodno je prevazilaženje muški rodnih stereotipa kako bi se muškarci i dječaci oslobodili pritiska stereotipnih očekivanja s kojima se suočavaju, isto tako je neophodno oslobađanje od ženskih rodnih stereotipa jer su i jedni i drugi rodni stereotipi usko vezani za diskriminaciju i nasilje nad ženama, kao i konzervativni i patrijarhalni stereotipi. Uslijed ovih patrijarhalnih i rodnih stereotipa mnoge žene osjećaju stid i sram zbog nasilja koje proživljavaju od strane partnera, često se boje osude okoline i da neće naići na razumijevanje i podršku u okruženju ali ni kod nadležnih institucija, kao i zbog osjećaja straha, odlučuju se da trpe nasilje i da se nikome ne povjere.

Veoma je važno razumjeti da je pitanje nasilja nad ženama kompleksan pojam, te je neophodno shvatiti širu sliku, koja daje uvid zbog čega određene žene trpe nasilje i teško izlaze iz tog kruga nasilja. Nasilje ima svoje faze koje se ciklično ponavljaju, i nikada ne počinje konkretnim činom fizičkog ili verbalnog nasilja, nijedna žena nije svjesno odabrala da bude žrtva nasilja. Ciklus nasilja predstavlja obrazac nasilnog ponašanja, pri čemu se faze ciklično ponavljaju i mogu trajati različit vremenski period, a intenzitet nasilja se može s vremenom povećavati.

Faza 1 - Izolacija žrtve

Partner nasilnik pokušava da izoluje žrtvu od okruženja, porodice i prijatelja. Ljubomoran je i u svima vidi potencijalnog rivala. Nakon nekog vremena, žena gubi želju za druženjem sa drugima.

Faza 2 - Verbalno nasilje - Nepristojnost, poniženje, zapovijedanje

Oštar i zapovjedački ton, partner postavlja zahtjeve, počinje da vrijeđa i ponižava.

Faza 3 - Fizičko nasilje

Postoji konkretan akt nasilja. Okidač za nasilje može biti bilo šta, na primjer, kada žena dođe kasnije kući nego inače, nakon posla.

Faza 4 - Prividno pomirenje

Faza u kojoj se partner nasilnik kaje zbog svog postupka i obećava da više nikada neće to učiniti. Ovo je faza medenog mjeseca, on kupuje poklone za svoju ženu, izuzetno je oprezan, proživljavaju lijepe trenutke zajedno, tako da ženi izgleda kao da se on istinski kaje zbog svega i da nikada više neće ponoviti nasilje, ali nakon nekog vremena vraća se svom starom ponašanju i krug nasilja se nastavlja.

Žena žrtva nasilja tako zbog djelovanja udruženih faktora, odlučuje da ostane u nasilnom odnosu, a ti faktori jesu:

- zato što nema podršku najbližih (porodice, prijatelja, okoline)

- zato što joj niko ne vjeruje

- zato što se stidi onoga šta će ljudi misliti

- zato što drugi traže krivicu u njoj

- zato što zakonske procedure predugo traju

- zbog straha od nasilnika

- zbog nedostatka prihoda i ekonomske zavisnosti od partnera nasilnika

- zato što nema gdje da ode

- zato što ima djecu i boji se da će joj on uzeti djecu

- zato što je emotivno zavisna od partnera

- zato što vjeruje da će biti bolje

Neophodno je da kao društvo shvatimo kompleksnost ove situacije i da niti u jednom slučaju ne osuđujemo i ne stigmatizujemo žene koje se susreću i trpe nasilje u porodici, potrebno je da djelujemo kao savjesni građani i pružimo neophodnu podršku. Institucije Bosne i Hercegovine moraju da pruže efikasniji sudski i administrativni odgovor za zaštitu prava i sloboda žena u BiH.

U posljednjem mišljenju Evropske komisije o kandidaturi Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropsku uniju, koje je objavljeno u maju 2019. godine, kao jedan od ključnih faktora označena su ljudska prava i slobode. U mišljenju tako stoji, kako je potrebno stvaranje sigurnog i funkcionalnog okruženja za civilno društvo, uključujući slobodu okupljanja i udruživanja. Takođe je neophodno da vlasti razvijaju redovnu saradnju i konsultacije sa organizacijama civilnog društva, te je od izuzetnog značaja zaštita i inkluzija ranjivih grupa koja još uvijek nije adekvatna, a kao jedan od važnih standarda jeste uspostavljanje jednakosti žena i muškaraca, shodno tome adekvatna zaštita žena žrtava nasilja kao i adekvatne kaznene mjere za nasilnike.

Pitanje ljudskih prava i građanskih sloboda je pitanje od ključne važnosti za sve građane, pogotovo za pripadnike marginalizovanih grupa koji imaju velike poteškoće da ta prava i slobode ostvare. Bosna i Hercegovina je još uvijek na putu ostvarivanja tog cilja. Iako su određeni pomaci ostvareni, to još uvijek nije dovoljno, i mi, građani djelujući udruženo možemo da doprinesemo ostvarivanju tog cilja. Stvaranje sigurne atmosfere, kroz izgradnju kulture tolerancije jeste jedan od fundamentalnih faktora i ciljeva za cjelokupno društvo Bosne i Hercegovine, tako da svaki pojedinac ima potpuno pravo da slobodno iskazuje svoja uvjerenja i stavove i da su prava svih zaštićena u skladu sa evropskim standardima.

Micro mreža korisnik je granta dodijeljenog u okviru zajedničkog programa Evropske unije i Savjeta Evrope „Horizontal Facility za Zapadni Balkan i Tursku 2019-2022“. Stavovi izraženi u ovom tekstu odgovornost su autora i ne predstavljaju zvanične stavove Evropske unije i Savjeta Evrope.

Centari civilnih inicijativa