Već pomalo u glavi izlazim iz stana.
Sjećam se kad sam lani uselila. Mislila sam da ću ostati par mjeseci, tri, četiri max. A eno proletjela godina.
Nisam bila dobro kad sam uselila.
Srce mi je bilo raskomadano, tijelo slabo, um nedostupan. Bila sam u zavojima. Donijela sam dvije vilice, dvije žlice, dva noža. Koristila sam samo jedno.
Jedna šalica. Jedna kava. Jedan ručak. Mjesto za jedno.
Fale mi tri mjeseca sjećanja.
Jedino čega se sjećam je display na ulici: “23.2.” Idući put kad sam ga svjesno pogledala bio je 20.5… A tek negdje oko Inmusica bila sam s obje noge na zemlji.
Tako je smiješno kad pogledaš što si sam možeš uraditi, koliko si štete možeš nanijeti.
Pisala sam, liječila se malim pelinima na balkonu, sve sam nakvasila suzama. I toliko sam riječi našla u tišini. Bila sam na samopropisanoj terapiji unutrašnjosti. Pomogla je i tiha muzika. BPM se nije dizao iznad 85.
I Sunčica je pomogla. Mala žuta gitara. Među njezinim pragovima izgradila sam kuću.
Još malo i izlazim iz stana. Selim se u svoj. Prvi put u svoj. Učinit ću ga domom, znaš.
Posadit ću biljke, zakucati svoje slike na zidove, posložiti sitnice na police. “Malo moje gnjezdašce”, tepam mu od dragosti.
Vec pomalo napuštam stari život.
Pokosila sam nova polja, raskopala gredice, s džepovima punim sjemenja čekam prve kiše, da sve pobacam. Pa neka raste.
Bit će i kukolja. Uvijek će ga biti. Neka ga je, nisam ga jednom čupala.
Nisam se jednom čupala.
Selica se sprema za nova neba…
/Mirela Remi Priselac/
