Nadam se da ste novogodišnju noć dokazali bez pucanja te da ste i deci uskratili mogućnost da čuju zvuk petardi i vatrometa.
Dolazi nam Božić i isto se nadam da nećete držati običaje svojih predaka i da neće pucati. Kažu, pucanje smeta psima, te im izaziva strah, paniku i nervozu. Najviše smeta onim Pudlicama obučenim u sve rozu haljinu, koje gazdarica više koriste kao modne detalje nego što vole.
Jednostavno boja njezinih dlaka se slaže sa krznim kaputom koji nosi, kaputom izrađuje od krzna divlje mačke usrećene negde u Rusiji. Pudlica je tu dahće u tanjir sa hranom i ulepšala sliku za Instagram iz restorana, na kojoj je gazdarica sočno polupečen biftek od preklanog teleta u nekoj mesnici.
Pa dokle ćemo više sa dvostrukim aršinima, i odbićemo jednodušnu ljubav prema životinjama u kojoj nema ljubavi i osjeća se za svoje običaje i svoj identitet. Selo iz koga sam ja rodom i gdje provodim sve praznike, a kako vrijeme prolazi i sve više vremena, jer će uskoro onaj ko ima kuću na selu, komad zemlje i plastenika, biti gospodin, da se selo još drži običaja pucanja.
Za novu godinu su pucali jer može živjeti i zdravo dočekati još jednu, a za Božić proslavljamo rođenje Hristovo. I naši su djedovi isto tako pucali. Deca bacaju petarde, a prije toga godinu su bili aktuelni i topovski udari, sve dok jedno metalno bure nije završilo na krovu nekog automobila. Tad su ljudi vidjeli da je bolje da kupuju petarde manje ubojne moći. Kada se ide po Badnjak svi su u maskiranim odelima i naoružani digim cevima, kao pred neku vojnu operaciju. Nikad nije desio nijedan incident, izuzev kad je jedna komšija nakon mešavine rakije i kuhanog vina, poleteo sa zaprežnim kolajima.
Zaprežni kola za koga uvijek ide nekoliko kučića, čini se da seoskim ne smeta pucnjava.
Pucnjava koju čak ni Turci nisu mogli zabraniti, pokušali su još 1841. godine. Pucnjava koja je čak i Srbima u Americi za Božića dozvoljena i na sred ulice. Čitam ovih dana po društvenim mrežama jedan linč koji odlazi poput naših ispaljenih metka, linč koji vode razne Nevladine organizacije i kojekakva udruženja za zaštitu životinja.
Linč prema deci koja bace petardu na ulici, decu koja će odmah da razapnu. Kažu, zvuk petarde može oštetiti sluh psu lutalici. Dok niko iz tih različitih udruženja nikad nije izvadio novčanik i kupio najjeftinije granule za tog psa lutalicu. Čak naprotiv, ljudi slični njima i izbacuju na ulicu. U ovom ludilu u kome živimo, mnogi su posljednjih godina izašli ateisti. Međutim, ne smijemo javno tako da se deklarišu kako ne bi ušli u direktan okršaj s Bogom.
Zato iz godine u godinu slijedi izokola, što b ‘se reklo k’o kiša oko Kragujevca. Pa im smetaju sveštenici, smetaju im crkvu, smetaju im vernici, smeta im pečenje rakije i svinjokolj, smetaju im rob, smeta im krst oko nečijeg vrata, smeta im pravoslavlje …
Evo tužno im smetamo i ja koji držimo do naših običaja i za Božić pucamo … Naš pucanj nije šenlučenje, naš pucanj je znak da smo i uvijek živi. Naš pucanj je krik u tami. Naš pučanj je vapao za one koji su iz ratova nisu vratili, od Kosovkog boja do današnjega dana.
Naš pucanj je odabrao poštene Vojske Republike Srpske i herojima Košara. Naš pucanj je odabran pošteno i dobrovoljnim u našim ratovima, koji su vojnici slali kući ili su jedni drugima da im previjaju rane, sve dok i oni nisu bili blijedi pokošene rafalima.
Naš pucanj je zavet da će se kolona iz Krajine i Kosova jednom svojim kućama vratiti. Naš pucanj je pokvaren pilotima koji su poleteli ili se njegove porodice nisu vratile. Naš pucanj je pobijedio jer smo se tukli s NATO paktom kao lavovi. Naš pucanj je sjajan sportist koji je najbolji na svijetu. Naš pucanj u Banjalucima i Beogradu je poruka naših političara da još uvijek znamo baratati oružjem. Naš pucanj u Trebinju pozdravio je braću u Herceg Novom i poruku da je Republika Srpska preko tog grada izlazila na više i graničila sa Italijom. Naš pucanj je opomena svima koji su zabludjeli da smo se predali. Naš pucanj je znak da nismo zaboravili …