Osjećati se Gradiščaninom, bez obzira gdje bili rođeni, a ne imati privilegiju, da ste u životu popili kafu sa Fifijem, isto je kao da jedete hranu bez soli, ili ste bili u Parizu a niste se slikali kod Ajfelovog tornja.
Jednostavno, to je tako, jer dobri duh Fifija, ostao je negdje visoko na 13-ici ili Radiju Gradiške, odakle se panorama grada na Savi najbolje vidi.
I tako će biti zauvijek, a u godinama pred nama njegov dobri lik sa krupnim očima, prerastaće u urbanu legendu, kakva u stvari jeste.
Gotovo nevjerovatno zvuči koliko su Gradiščani voljeli Fifija.
Srbi, Hrvati, Muslimani, Jugosloveni, starali su se o njemu kao nacionalnom dobru, što u stvari i jeste bio, kada pogledamo period od nekih 30 godina.
I tada bolešljiv, nježan, ali sa facom koja prelazi u znak čuđenja i onim njegovim:
“A e piam !?!”
(Da te pitam)
“Azi bate !”
(Važi brate)
Bio je i ostao lijek svima koji su tražili malo osmijeha, a vremena ni tada nisu bila laka…
Njegove dosjetke u “Upitniku”, “kod Akana”, “Đoge”, “Ćorkana”, “Balkan grilu” kod Tofke i danas se prepričavaju, jer je bio neponovljiv.
A sport je volio kao malo ko.
Rukometaši Kozare, rukometašice Trikoa, košarkaši Kozare…
Stizao je na sve, ali fudbal i Gradski, bili su njegova druga kuća. Zar su Hondo, Čola, Raos, Viško, Glumac, Toti, Zeni, Rifat… mogli zamisliti utakmicu u Gradišci, ili negdje na strani, a da s njima nije Fifi, u trenerci Kozare, ili dresu u kojem se igra utakmica.
Fudbalska pravila su bila blaža, pa je Fifi mogao sjediti i na klupi, glumeći nešto, a bio je sve…
Vučka smo upoznali na ZOI ’84.-te, a Kozara je svoju maskotu imala deset godina ranije.
Gradiška pamti svog Fifija koji je bio svačiji i ničiji, osebujan, neobičan, valjda su takvi dobri duhovi, a među njima je i gradiški Fifi.
I tako, dobri duh Fifija lebdi negdje između crkvi, pravoslavne i katoličke, te džamije kod Bolnice, sa pogledom uperenim ka Gradskom, jer za njega je živio…
Pratite ”Micro mrežu”:
