U ponedjeljak (4.10.) u Kulturnom centru Gradiška predstavljen je dokumentarni film “Život dugujem Svetoj Petki”, autora Stanka Šinika.
U razgovoru sa gospodinom Stankom Šinikom, saznali smo šta ga je to navelo na snimanja ovog dokumentarnog filma, sama tematika filma, ali nam je otkrio i neke buduće planove.
“Zadnjih par godina pripremamo knjigu o ovome selu, selu Vrbaškoj. Biće to monografija o Vrbaškoj, pa u samoj toj pripremi došao sam do podataka o jednom našem čovjeku koji sada živi u Srbiji.
Ja sam znao za njega odavno. Znam da je likovni umjetnik, skulptor, međutim sad sam došao do podataka da je on u svome djetinjstvu preživio strašna mučenja po logorima NDH.
Došao sam do podataka da je kao četverogodišnjak bio u logoru za djecu u Sisku gdje je preživio strahovita mučenja, pogotovo što su znali da je on unuk od nekadašnjeg kneza sa Kozare, Sime Vujića, pa su ga još više mučili.
Njegova majka Savka je bila u rovu sa partizanima na Kozari kada su joj djeca oduzeta i svi zajedno su odvedeni u logoru. Uspjela je da pobjegne, mislila je da su joj djeca pobijena, da više nisu živa. U povratku, sakrila se na Kozari sa partizanima. Pokušavala je da se sveti neprijatelju, da osveti svoju djecu. Međutim, došlo je do jedne mistične situacije. Jednu noć u rovu poslije ponoći prikazala joj se žena u bijelom. Poslije je shvatila da je to ustvari njena zaštitnica Sveta Petka. Žena se pojavila i rekla joj da su njena djeca živa, da se nalaze u logoru u Sisku, da će mlađi sin Neđo živjeti još svega tri dana, a stariji Vaso neće ni on još dugo.
Žena se pojavila i nestala je, vidjeli su to i saborci koji su bili sa majkom, sa Savkom. Vidjeli su to. Ona je otišla kod komadanta da je puste. Pustili su je.
Nekako je uspjela da se dokopa Siska, logora. Izbavi svoju djecu, dva sina. I dovede ih ovdje na područje Srbca, kod jedne prijateljice, uspjela je da ih spasi, da ih ponovo povrati u život.
Poslije rata, otišli su za Srbiju, za Inđiju. Tu se Nedeljko školovao. Završio je u Beogradu umjetničke škole. Specijalizirao je vajarstvo i slikarstvo po Evropi i nastavio da radi po zapadu. U Švajcarskoj je upoznao studenta Moamera Gadafija koji je bio njegov komšija.
Tu su se sprijateljili i poslije kada je Moamer Gadafi došao na vlast u Libiji on je direktno od Josipa Broza Tita tražio da Nedeljka Gogu pošalje za konzula u Libiji.
Goga je otišao u Libiju, odveo svoju porodicu, djeca su tamo završila osnovne škole, poslije se vratio i nastavio da radi po Evropi, zapadnoj Evropi, Bliskom istoku. U Srbiju se vratio ’99. godine.
Kada je bilo bombardovanje Beograda, tu je dobio infarkt mozga i dijabetes i onda je odlučio da se skrasi, smiri. Kupio je kuću, sredio i uredio, u Vrnjačkoj Banji. Tu je nastavio svoj život i svoj umjetnički rad. I dan danas je živ, ima 85 godina i danas radi, slika, sada je počeo i malo da piše.
Napisao je već jednu knjigu, a aktivno radi i na drugoj, piše i predstavlja priče iz njegovog života.”
Kada sam sve to spoznao, odlučio sam da snimim jedan film pošto 99% mještana Vrbaške, u kojoj je on rođen uopšte ne znaju da taj čovjek postoji.
Moja želja je bila da ga pod navodnicima vratim u Vrbašku, da narod Vrbaške prvenstveno, ali i Gradiške i ostalih sela i okolnih mjesta, saznaju da taj čovjek postoji i koje sve strahote preživio u ratu i kakav je poslije bio njegov životni put.