Početkom te 1989. godine Berlinski zid čvrsto je dijelio Evropu na dva dijela, Rumunijom je samouvjereno vladao Nikolae Čaušesku, Slobodan Milošević spremao je čuvenu 600. godišnjicu Kosovske bitke, a u Crnoj Gori došlo je do smjene vlasti u revoluciji koju će istorija zapamtiti kao Antibirokratsku.
„Mladi, lijepi i pametni“ Momir Bulatović, Svetozar Marović i Milo Đukanović preuzeli su funkcionerske pozicije crnogorskog ogranka Saveza komunista, a danas poslije više od tri decenije preostao je samo jedan, najdugovječniji vladar savremene Evrope i aktuelni predsjednik Crne Gore – Milo Đukanović.
Politički veteran i jedan od najbogatijih državnika svijeta preživio je četiri države, tri decenije, dva sistema i jedan unutarpartijski sukob ostavši na vlasti. Još otkada mu je Momir Bulatović povjerio premijersku funkciju davne 1991, Đukanović i Demokratska partija socijalista (DPS), nastala kao reformisani Savez komunista Crne Gore, ne znaju za poraz na crnogorskoj političkoj sceni. Najljuće borbe vodio je upravo protiv Bulatovića na predsjedničkim izborima 1997, poslije kojih je uslijedila podjela DPS-a, kao i za nezavisnost Crne Gore koja je ozvaničena poslije uspešno sprovedenog referenduma 2006. kada je Đukanović dočekao vrhnuac karijere. Međutim, događaji u posljednjih godinu dana uzdrmali su Đukanovićev presto u susret parlamentarnim izborima koji se održavaju u nedjelju 30. avgusta.
Otkada je krajem decembra usvojen sporni Zakon o slobodi vjeroispovjesti, podjele unutar crnogorskog društva kulminirale su kroz mirne protestne šetnje u vidu litija između Srpske pravoslavne crkve i nezadovoljnog građanstva, odnosno vladajućeg DPS-a kao nosioca crnogorskog nacionalizma uz otvorenu podršku kanonski nepriznatoj Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Litije su još u januaru okupljale nekoliko desetina hiljada ljudi što je već tada nagovijestilo kako bi 2020. godina mogla biti i godina poraza Mila Đukanovića. I baš onda kada se činilo kako litije ne može zaustaviti ništa, Đukanovićeva srećna zvijezda aktivirala se po ko zna koji put u vidu pandemije koronavirusa koja je na taj način prinudno utišala nezadovoljstvo masa i opustila ulice crnogorskih gradova. Ipak, popuštanjem mjera i približavanjem 30. avgusta litije su oživjele, a izborna neizvjesnost za crnogorske uslove dosegla je nezabilježen nivo.
Listu vladajućeg DPS-a na predstojećim petim parlamentarnim izborima od sticanja nezavisnosti predvodi drugi čovjek partije i aktuelni premijer Duško Marković. Predizborne procjene jasno pokazuju kako će DPS ostvariti pobjedu i na ovim izborima te osvojiti najveći broj glasova, ali sa predviđenim udjelom između 35-40% što bi moglo biti nedovoljno za sastavljanje parlamentarne većine.
Za razliku od dosadašnjih izbornih nadmetanja, DPS će ovog puta nasuprot sebe imati ne samo opoziciju. Najveći broj Srba te pripadnika Srpske pravoslavne crkve podršku će dodijeliti listi „Za budućnost Crne Gore“. Iza ovog slogana krije se ukrupnjavanje opozicije koju sačinjavaju Demokratski front Andrije Mandića, nekada simbol opozicije Socijalistička narodna partija koju je osnovao Momir Bulatović, Ujedinjena Crna Gora Gorana Danilovića, Prava Crna Gora Marka Milačića te druge manje partije. Ipak, niko od pomenutih lidera crnogorske opozicije nije se latio uloge predvodnika liste koje je pripalo univerzitetskom profesoru mašinstva, politički nepoznatom i karijernim mrljama rasterećenom Zdravku Krivokapiću. Prethodni mjeseci i izbor Krivokapića za predvodnika liste čini se da su išli na ruku opoziciji koja je došla u nikada bolju poziciju da ugrozi višedecenijsku vlast DPS-a. Predizborne projekcije ovoj listi predviđaju između 22% i 26% glasova koliko lideri iste ističu kao izborni cilj.
Zdravko Krivokapić svakako na podršku računa od strane koalicije koju predvodi lider Demokrata 33-godišnji Aleksa Bećić. Iako na prvi pogled izborni slogan koalicije „Mir je naša nacija“ djeluje politički impotentno, u trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi crnogorsko društvo razjedinjeno između crnogorskog nacionalizma vladajućeg DPS-a sa jedne te nezadovoljnog građanstva i SPC sa druge strane, građanske opcije, među kojima se ističe ova lista, igraće veoma značajnu izbornu ulogu. Bećiću, koji na izbore izlazi zajedno sa nekadašnjim predsjedničkim kandidatom i liderom DEMOS-a Miodragom Lekićem, predviđa se osvajanje 16% glasova.
Ono što je izvjesno kada se podvuče crta očekivanja tri liste sa najvećim udjelom podrške jeste da niti DPS niti dvije opozicione koalicije neće imati dovoljan broj glasova kako bi samostalno formirale većinu. Stoga, sve oči će biti uprte u uspjeh koji će ostvariti prvenstveno gri građanske liste.
Ujedinjena reformska akcija (URA) pokret je osnovan prije pet godina čiji lider je mladi i harizmatični Dritan Abazović, porijeklom Albanac iz Ulcinja sa diplomom sarajevskog univerziteta i obimnim iskustvom u nevladinom sektoru. Za razliku od aktuelnog skupštinskog saziva u kome je URA imala dva poslanika, ovog puta apetiti su porasli, a izborne projekcije predviđaju značajan uspjeh ovog građanski orijentisanog pokreta. U junu istraživanja su ukazivala svega 2% podrške Abazovićevoj listi da bi na posljednjim anketama podrška porasla i do 7%, što omogućava ogroman koalicioni potencijal ovoj listi u postizbornim previranjima.
Preostale dvije građanske partije nastale su unatarstranačkim sukobom u Socijaldemokratskoj partiji (SDP) 2015. godine kada je pro-DPS frakcija predvođena Ivanom Brajovićem osnovala Socijaldemokrate (SD) i tako ušla u vlast kao mlađi koalicioni partner DPS-a. SDP je prethodne godine preuzela Draginja Vuksanović naslijedivši dugodišnjeg lidera i jedno od najpoznatijih lica crnogorske političke scene Ranka Krivokapića, a cilj obje partije na predstojećim izborima jeste prelazak izbornog cenzusa od 3%.
Upravo bi uspjeh tri građanske liste trebalo da bude ključan u postizbornoj kompoziciji koja će odlučiti sastav nove vlade. Vladajućem DPS-u od velikog je značaja da SD prebaci cenzus, što bi u slučaju dobrog izbornog rezultata i uz podršku manjinskih partija moglo biti dovoljno za formiranje parlamentarne većine. Ipak, ukoliko SD ostane ispod crte, a DPS ne pređe granicu od 40%, opozicija bi mogla ugrabiti priliku koju odavno iščekuje. Lista Zdravka Krivokapića računa na 26% glasova što bi uz očekivanu podršku Demokratama trebalo iznositi oko 40% mandata. Ipak, ključni problem Krivokapićeve liste jeste skroman koalicioni potencijal obzirom na dijapazon potencijalnih partnera koji čine manjinske i građanske partije. U ovom odnosu snaga u najboljoj poziciji pronašao bi se pokret Dritana Abazovića koji bi tako mogao biti presudni tas na vagi koja će pokazati u kom pravcu će poći crnogorksa država.
Izbori koji dolaze nose istorijski predznak. Posljednji Mohikanac među političkim liderima blokovski podijeljene Evrope nalazi se nikad bliže padu. Broj ljudi na ulicama gradova Crne Gore u 2020. uveliko je premašio onaj koji je prije nešto više od tri decenije izvršio do današnjeg dana posljednju smjenu vlasti. Ovog puta prilika je da se tako nešto po prvi put u istoriji Crne Gore dogodi mirnim putem, a hoće li zaista tako i biti ili će nagomilano iskustvo i „srećne zvijezde“ i ovog puta podariti još jedan politički život Milu Đukanoviću saznaće se, vjerovatno ne u nedjelju nego u danima koji tek od ponedjeljka predstoje.
