Kraj škole. Kraj prvog razreda. Dobila sam knjigu za najboljeg učenika.
Trčim kući, s vrata uzimam telefon i okrećem devetocifreni broj. Mom uzbuđenju nema kraja, a nula na telefonu na okretanje nikako da završi krug.
“Halo”, čulo se sa druge strane slušalice. “Deda, završila sam školu. Dobila sam knjigu. Slušaj. Nastavničko vijeće, na sjednici održanoj dana 15.05.2001. pohvaljuje i nagrađuje najboljeg učenika I3 razreda Galić Mihaelu za izuzetno zalaganje i postignute rezultate.
Direktor i potpis.” Pročitala sam sve, sjećam se, od početka do kraja. I to, direktor i potpis. Mora sve Deda da čuje, kad već nije blizu da vidi. Radovala sam se ponosu koji sam budila u njemu saopštavajući mu svoj uspjeh i koji sam čula u njegovom “Bravo ćeri”.
Dobila sam plavi trotinet. Mami i tati se podrazumijevalo da imam sve petice, pa od njih nisam ništa dobila. I meni se podrazumijevalo, pa nisam ništa ni tražila. Priuštili su mi i više nego što su mogli, a imam osjećaj da sam toga i tada bila svjesna. I naše teške situacije, i njihovog zalaganja i ulaganja u mene, i u nas.
”Te 2001. kad smo saznali da je mama trudna i da ću dobiti brata, sve je nekako krenulo uzbrdo. Dušan nam je sa sobom donio ljubav, sreću, radost, vjeru, svjetlost. I onda mi se smiju kad kažem “Moooj Dušan”.
A ovo je priča o mome Dedi. Dedi, s kojim sam provodila svaki raspust. I zimski, i ljetni, i proljetni. Dedi, kojem sam zahvalna za svoje djetinjstvo i milion uspomena kojih se dan danas, sa osmijehom i suzama u očima rado sjetim, i prepričavam, da oživim uspomene.
Ljudi oko mene su čuli sve te priče bezbroj puta, jer mislim na njega i u sebi i naglas, ali svaki put se zajedno nasmijemo, ozarimo, obradujemo, poželimo i otvorimo Dedin i moj rokovnik pjesama, priča i rima. Ako mi nije na dohvat ruke, (a skoro uvijek jeste), ja kažem s ponosom i srećom u glasu: ”Mi imamo jedan rokovnik u koji smo pisali pjesme i priče kad god sam provodila vrijeme na selu.” Mislim da ga pričom o njemu svaki put oživim, pa pričam, i pričam, ne razmišljajući da možda druge ljude davim time.
Najviše sam voljela s njim provoditi vrijeme bez škole. U grudima mi zaigra, oči mi se napune suzama, kad neko spomene moga Dedu Jovu. Govorili bi: “Bio je to baš dobar čovjek. To se rijetko rađa. Ko ga je poznavao, imao je tu sreću. Šteta što ga Bog uze prerano.” Imala sam 10 godina. Znam samo da sam vidjela mamu kako sjedi nepomično, bez ikakve reakcije, bez mimike.
Zvali su sa sela. Jovo je otišao u šumu. Čuju samo motornu žagu, a on se ne odaziva. Možda samo ne čuje. Znale smo mi šta je bilo, nadajući se drugačijem ishodu. Nadala sam se da će telefon zazvoniti i da će Deda reći “Halo ćeri”.
Da će biti ponosan na svoju unuku.
Da ću ga usrećiti.
Da će me usrećiti.
Da ću ići na selo, čuvati krave s njim. Voditi ih ranom zorom na ispašu, obilaziti ih deset puta u danu, a kasnije, kad počne da se smrkava, sama ići po njih. Čudila sam se uvijek kako znaju put do štale, idući samo iza njih ponosna što ih sama vraćam kući.
Da ću hraniti gice. Šunjati se oko koke da vidim da li je ostavila vruće jaje iza sebe.
Da ću ustajati u 5 ujutro, a lijegati čim se smrkne. Zimi u 5, ljeti oko 8. Pokrivati se teškim jorganom, a ujutru se buditi u istom položaju.
Da ću piti umućeno jaje, jer Deda kaže da je to zdravo. Poslije popijenog svježe umućenog jajeta ide sve ostalo. Doručak, varenika ili bijela kava, ili kiselo mlijeko. “Šta ćeš da ti baba pravi za doručak? Hoćeš li ćeri palačinke, uštipke, jaja?” “Šta god se tebi baba pravi.” “Šta god se tebi jede, babi se pravi.” Deda se nadoveže: ”’Oćemo li u trgovinu ti i ja, da kupimo šta se tebi jede?” Nekad odemo po eurokrem ili abc sir. Ali uvijek svega već ima. “Nema veze što ima, idemo po nešto što nema.”, veli Deda uvijek.
”Da ćemo gledati Mumijeve. U 9 i 5 na federalnoj, svako jutro. Naš omiljeni crtani. “Kad sunce zađe, mrak te snađe, Muuuumiiiii…”
Da ćemo ići na sankanje, kako smo znali, nas dvoje. “Ajmo ćeri na brdo, ima tamo puno tvojije vršnjaka.” Spuštati se niz to brdo sankama koje je Deda samo za mene napravio. Praviti snješka. Birati mrkvu za nos (ne može svakakva). Uzimati najnoviju šerpu za snješkov šešir. Izvirivati kroz prozor svaki čas, gledajući da se snješko slučajno nije otopio, pokvario, ili da ga nije neka životinja urušila.
Zimi smo u kući, pored šporeta, dok vatra tinja i plamen pucketa, pisali pjesme. Voljela sam njegov rukopis. Volim i mamin jer me na njegov podsjeća.
Na selu je snijeg do koljena čitavu zimu. Mislim, Dedi do koljena, meni do pasa. Kućica drvena. Kao iz bajke.
Hajdi. I Deda.
“Ma može ćeri moja šta god ti kažeš.”
“Hoćemo li sad u trgovinu da ti Deda kupi štogod?”
“Deda će tebi davati pare svaki dan. Ti skupljaj, a Dedine ćemo trošiti u trgovini.”
Dolazi kombi u selo, prodaju garderobu. Idemo odmah da mi Deda kupi nešto. “Šta hoćeš ćeri, biraj sebi. Dede mi izaberite nešto najljepše i najbolje što imate za moju unuku.”
Može sve što Deda kaže. Može sve što ja kažem.
Ljubav i poštovanje.
Još tada, sa sedam godina, naučila sam, da ljubav nije “volim te”.
Deda Jovo me svemu naučio.
Ljeti se na selu sijeno kupi. Dolaze tada mama i tata. Ujko i ujna. Mišo. Ostaće oni par dana da pomognu i vraćaju se nazad. Ja ostajem i dalje. Meni se u Banjaluku ne ide. Meni je ovdje lijepo. Nije još škola ni blizu. Odlazimo na brdo Deda i ja, nosimo dvogled i gledamo ima li njih na vidiku. Kupila sam i ja s njima sijeno.
Tačnije, razbacivala ono što oni skupe. Ali Deda nije dozvoljavao bilo kome da na mene povisi ton ili da me izruži zbog toga. Imala sam i ja svoje male vile. Vilice. Napravio je Deda Miši i meni, jer moramo i mi da učestvujemo. Mišo nije volio ostajati dugo na selu. Ni Dušan kasnije.
”Kad vozimo traktor, vozimo zajedno. Ja Dedi na krilu. “Deda, Deda, možemo li sad ići voziti traktor?” Završili smo sve poslove, ručali. Vrijeme je za odmor od rada. Iako na selu uvijek ima šta da se radi. Bar tako moja baka kaže. Ali ja hoću da vozim traktor. “Može ćeri moja, sve što ti želiš.”
Nije njemu teško i na glavu da mu se popnem. Idemo u garažu, izvozimo traktor i vozimo se na brdo, odakle se prostire pogled, sa jedne strane na čitavo selo Graci, a sa druge na put za Manjaču i Banjaluku, za Ključ i Ribnik, za Mrkonjić i Balkanu… Volim sve te krajeve. Volim brda. Planine. Volim miris prirode, pokošene trave, suvog sijena, slame. Volim kad sam Dedi na krilu, u sigurnoj luci okupanoj suncem, toplinom koja uvijek grije. I dan danas.
Nije on mogao ništa uraditi bez mene. Mogao je, ali nije htio. Mi smo to bolje radili zajedno. Možda ne brže. Ali zajedno. On je volio da usrećuje, a ja sam voljela njega. Voljela sam da pišem, da crtam, da čitam i sve što je sa školom imalo veze, a on je bio učitelj. I školski i životni.
Zahvalna sam Bogu što sam imala njega u djetinjstvu, u sigurno najbitnijim trenucima u životu. Uzeo mi ga je prerano, ali mi kao da smo znali šta je već zapisano, pa nismo dali vremenu vremena. Odrastala sam uz njega. Ispratio je moj prvi korak, prvi rođendan, prva slova, prve riječi, svaki raspust, prve petice.
Jedinice nije dočekao. Ali se nasmijao odozgo, znam, kad sam ja plakala zbog prve jedinice iz latinskog i propustila srednjoškolski parti zbog iste, dok je Jovana dala sve od sebe da me nagovori da ipak idem, da ću je ispraviti. Nisam otišla, ali sam je ispravila.
Dok je škola trajala, dolazio je on u Banjaluku. Nije se dugo zadržavao, jer trebalo je oko stoke voditi brigu, ali opet dovoljno da me sreća i radost koju je donosio sa sobom drže do mog odlaska na selo. Nisu me tjerali na selo čim počne raspust. Sama sam se pakovala taj posljednji dan škole.
I sad kad idem na selo kod bake, očekujem da je i Deda tamo. Da je već sjeo na stočić ispred kuće i čeka nas. Da ću istrčati iz auta njemu u zagrljaj. Njemu i Bobiju. Svi smo mi imali jednog Bobija na selu. Deda i baba su znali kad mi dolazimo. Skakao je, lajao, mahao repom, trčao, nije imao mira. Ne mogu izaći iz auta od njega. A kad izađem, on se podigne na svoje zadnje noge, prednje stavi na moja ramena, lizne me po obrazu i tad biva veći od mene. Padnemo tako zajedno u travu i prenesemo radost, dragost i uzbuđenje jedno drugome. Mama zagalami na mene, a deda na nju: ”Pusti ih!” I Bobi je nesretno otišao sa ovog svijeta.
”Obojica su sada tamo. Na selu. U vazduhu, u zidovima, na brdima, proplancima, gdje god se okrenem, gdje god pogledam. Vidim. Osjećam.”
Kad sam bila manja, kad odemo na groblje Dedi, stid me da se rasplačem. Gledam krišom u mamu, hoće li me vidjeti, pa krijem suze. Kasnije sam se oslobodila toga. Danas kada odem, oči mi se napune suzama, ali se usne razvuku u blagi smiješak, a srce ispuni. Jer sam tu, pokraj njega. Ostalo mi je još to, da dođem i zapalim svijeću, stanem i gledam, mislim, sanjam, sjećam se. Hvala Bogu, imam koga da se sjećam. Imam čega da se sjećam.
Topli stisak ruke, nježan i topao pogled, dobrota i sjaj u očima, tih i smiren glas, blage i mile riječi. Najživlja sjećanja. Pomislim, samo to i imam. Sjećanja, djetinjstvo, stalo u jedan rokovnik na linije, uredno ispisan tek naučenim pisanim slovima, sa pokojom rječju “nezna”, “cjela”, “Banja Luci”…
Voljela bih da je sad tu, da zagalami na tatu kad mi kaže: ”Svi su već završili fakultet, šta ti čekaš? Opet izlaziš večeras? Pa gdje ćeš svako veče? Zar se nisi do sad naizlazila?” Da me brani kako je samo on to umio.
Sjećam se dobro, bili smo na selu moj brat Mišo i ja. Ja sam se tu noć upiškila u krevet. Ujutro, kad smo ustali, rekao je: ”Mišo, što si se noćas ušunjao kod Cice u krevet i upiškio se? Sram te bilo!” Tako je umio.
Da je samo tu da ga zagrlim, isplačem se, izjadam se, kažem sve što nikome ne mogu. On bi sve razumio. Nadam se da bi i danas bio ponosan na mene kao nekad.
Ostala su sjećanja i uspomene. I ostaće tu, u meni, dok god je i mene.
Tako je moralo da bude, tako je bilo, dogodilo se. Bogu je trebao jedan takav čovjek, a ja znam i zašto.
Kad poželim da ga zagrlim, da mu ispričam nešto, ili ga se samo poželim, odem u crkvu jer tu osjećam da sam mu najbliže. Zapalim svijeću i ispričam mu sve što sam na duši donijela sa sobom. Posmatram kako svijeća gori, kako se brzo smanjuje. Kako nosi sa sobom moju priču njemu, negdje gore, u carstvo nebesko.
”Znam da me vidi, sluša, razumije, opravdava i nezimjerno voli.”
Volim i ja tebe, Deda Jovo.
P.S.
Za najljepši kraj, jedna pjesmica iz našeg rokovnika.
/Mihaela Galić Redakcija/Lola magazin/
