Seoski muzičari iz laktaških, gradiških i banjalučkih sela, godinama prepoznatljivi i popularni u svojim mjestima, okupili su se sredinom jula kod Stojana Milanovića Ćokana, tamburaša iz Bakinaca.
To je njihov prvi susret od početka epidemije korone, kojeg su oplemenili zajedničkom svirkom, pjesmom, ali i razgovorom o selima i ljudima željnim zabave i razbibrige.
U jedinstvenom ambijentu Ćokine drvene nadstrešnice, za bogatom trpezom, zapodjenuli su mnoge priče, anegdote, sjećanja na vrijeme kada su kuće u ovim krajevima bile pune ljudi, djece, omladine. Sada su opet, kažu, poželjeli da vrate duh davno prošlog vremena, kada su ovakva drugovanja bila njihova svakodnevica.
Važniji od predsjednika opštine
Domaćin Stojan Milanović Ćokan, čija kuća je povisoko u kozarskim brdima, na osami, odakle se vidi široko područje Lijevča, dugo je dogovarao susret muzičara.
”Došao sam na tu ideju u vrijeme korone, ali do sada nisam mogao da ostvarim svoju zamisao. Veoma sam srećan zato što su se moji prijatelji, s kojima godinama dijelim istu ljubav, sa kojima drugujem od djetinjstva, odazvali i došli da se vidimo, proveselimo, da zasviramo kao nekada”, iznio nam je Ćokan svoju snažnu emociju.
Podsjeća da su sela nekada bila puna stanovnika, a igranke u domovima i školama unosile radost među omladinu. Svirač je tada, uključuje se u razgovor tamburaš Ranko Zelenika, poznatiji po nadimku Braco iz Jablana, bio važniji od predsjednika opštine.
”Niko nama, seoskim muzičarima, u to vrijeme nije ništa plaćao. Radovali smo se igrankama, zborovima, radnim akcijama ili zimskim prelima. Neopisiva je bila naša sreća kada stigne neki glasnik i pozove na svirku. Važno je da ima hrane i pića, to je bio naš honorar”, podijelio je Zelenika svoje uspomene od prije pola vijeka.
Svirali zbog supe, sarme i cura
Ovaj čuveni muzičar pohvalio se tamburaškim stažom od 60 godina. Rankov rođak Rade Zelenika iz Jablana, najužeg, a najdužeg sela laktaške opštine, kako reče, pohvalio se muzičkim stažom od pola vijeka.
”Svi se poznajemo, dijelimo istu ljubav i iste navike. Niko od nas nije izučio muzičke škole, ali nam to nije bila prepreka da naučimo svirati. To se prenosi sa jednih na druge, svako među nama ima i svoga učitelja i učenika, svako je nekoga naučio svirati”, objašnjava Rade Zelenika muzičku logiku i svoju ulogu.
Rade Kovačević iz Bakinaca je 30 godina u Nemačkoj. Ljetuje u zavičaju, a ovaj susret podsjetio ga je na njegove muzičke početke.
”Mi smo se družili u mladosti, a onda je svako otišao svojim putem. Ne mogu opisati svoju sreću zbog ovog susreta. Volim muziku više od svega. Nikada nisam svirao zbog novca nego zbog supe, sarme, cura, veselja”, kazao je Kovačević, koji je od Ćokana, ispod šljive, naučio prve muzičke lekcije.
Dnevnica sa njive za instrumente
”U našem selu u Bakincima oduvijek se sviralo, pevalo… To je neki naš zavjet. Prvi novac zarađen od dnevnica, od njivskih poslova, trošili smo za kupovinu instrumenata i obuće. Svirači su oduvijek voljeli hodanje, to je sastavni dio života svakog seoskog muzičara. Nama je, da i to kažem, svuda ljepše i bolje nego kod svoje kuće. Eto, takvi smo”, opisao je Rade Kovačević sklonosti seoskih muzičara, prepuštajući riječ drugima.
”To je naša tradicija. Uvijek imamo dovoljno vremena, motiva i energije da se sastajemo i zabavljamo, da uveseljavamo sebe, ali i druge kojima pjesma, svirka i zabava čini zadovoljstvo, razgoni loše misli”, dodaje Ranko Sekimić iz Kriškovaca.
Najmlađi u ovoj spontano sastavljenoj muzičkoj družini su Boran Soldat (36) i Bogoljub Medaković (36), te 23-ogodišnji Dragan Knežević.
”Volim muziku, po uzoru na svoje pretke i rođake. Sviram gitaru i uklapam se u ovo društvo. Shvatio sam svoju obavezu, da sačuvam muzičku tradiciju naših sela, i toga se držim”, kazao je Dragan Knežević iz Bakinaca za Srpskainfo.
Zajedno sa ostalima, nastoji da u udaljenim selima, sa sve manje stanovnika, vrati zdrav duh i osmijeh narodu.
