Dužina trajanja: 140 minuta
Godina/država: 2021/Srbija
Žanr: Biografija, drama
Režija: Dragan Bjelogrlić, Zoran Lisinac
Scenarij: Nikola Pejaković, Dragan Bjelogrlić, Zoran Lisinac
Glumci: Milan Marić, Milena Marić, Tamara Dragičević, Petar Benčina
IMBd ocena: 9,5
U domaćim bioskopima se već nekih desetak dana prikazuje Toma, film posvećen istinskom boemu Tomi Zdravkoviću. U prvih sedam dana prikazivanja film je pogledalo preko 100 000 ljudi. Termini u kojima se film prikazuje u pojedinim dvoranama su oborena, (Cineplex Palas, prve sedmice 12 termina, druge sedmice 13 termina) što samo govori koliki je interes za ovo filmsko djelo. Dosta je ljudi koji su već ”uspjeli” da film pogledaju po drugi put za ovo kratko vrijeme. Šta je to natjeralo tako veliku masu ljudi da puni kino sale i da se vraćaju nekoliko puta na istu projekciju?
Već na samom ulazu u salu, dok vam pruža paket lotos maramica, kontrolor karata govori: ”Na pet scena se minimalno mora zaplakati.” Nesvakidašnji gest, mora se priznati.
Iako film traje preko dva sata, ne samo da vam pažnja neće popustiti ni sekundu nego nećete željeti da dođe kraj. Ovo nije biografska drama o Tominom životu, ovo je film o tuzi i ljubavi jednog neshvaćenog čovjeka. Film prati gotovo cijeli Tomin život. Već sami početak daje vam na znanje da je ovo jedan vrhunski film. Dok je glavni protagonista u transu, isprepliću se scene sadašnjosti i prošlosti. Dok ga dozivaju ”Tomo! Tomo!”, te slike su tako realne da na trenutke imate osjećaj da ste u njegovoj koži i da halucinirate, ne razaznajući šta je prošlost a šta sadašnjost.
Ono što ovom filmu podiže ljestvicu je svakako muzika. Željko Joksimović je još jednom dokazao da je pravi majstor svog zanata. Teško je reći šta je bolje urađeno, od muzike u pozadini koje u pojedinim momentima nismo ni svjesni da je tu, a istovremeno nam miluje ušne školjke i tu je prisutna da sliku na velikom platnu isprati do savršenstva, preko ”ubačenih” kako stranih tako i domaćih pjesama, pa sve do obrade Tominih pjesama, koje je oživio Aco Pejović, posudivši glas za izvođenje ovih numera.
Koliko je Milan Marić dobro ”skinuo” Tomu, njegove gestove, mimiku i emociju najbolje može potvrditi izjava pjevačeve supruge Gordane, koja kaže da je 99 odsto filma bio Toma. Ono na šta je Bjelogrlić bazirao svoj film nije bila Tomina biografija već emocija. Šta je to što se u njemu lomilo, motalo po glavi i zbog čega je bio tužan. Jako je težak zadatak preneti unutrašnja osećanja, prikazati tugu, bol i takvu emociju na filmu. Ali oni su zajedno uspjeli. Tako da u pojedinim trenucima nemate osjećaj da je to stvarni lik, već jedan od Mešinih živopisnih likova koji se bori sa svojim osjećanjima.
Tomin život je stvarno bio nevjerovatan, o čemu svjedoči i ovaj film. Njegovi najveći hitovi su upravo i nastali u teškim životnim trenucima. Da bi napisao ovakve pjesme, prepune emocija, bola i tuge stvarno morate imati dušu i biti tužni. Što je nešto što je Toma mnogo puta ponovio u filmu, ”Ja sam tužan čovek” ili ”Srećni ljudi ne pišu pesme”.
Ono što je na mene ostavilo poseban utisak je način na koji je prikazan odnos između Tome i doktora. Sudar dva različita svijeta. Sa jedne strane školovanog čovjeka, koji živi po ljudskim zakonima i vjeruje u ono što vidi, može da opipa, objasni i dokaže jasnim činjenicama, strogo se držeći propisanih normi i ne iskače iz zadanih parametara, dok na drugoj strani imate suštu suprotnost, osobu koja svu svoju pažnju usmjerava na ono nevidljivo, na pronalasku lijeka za bolnu dušu. Njihov način razmišljanja i shvatanje života često će ukrstiti mačeve do konačne pobjede i shvatanja prave vrijednosti života.
Film je zaista čista emocija upravo ono što je i sam Toma bio. Kao što je kontrolor karata na početku rekao, u filmu zaista ima minimum pet scena na kojima možete pustiti suzu. Tako da maramice obavezno ponesite, jer nije bila rijetka pojava da čujete ljude oko sebe kako plaču, šmrcaju i brišu suze. Najemotivniji dio filma je scena pjesme ”Za Ljiljanu”, gdje vjerujem da niko nije uspio da ostane ravnodušan i da mu srce na zalupa za oktavu više.
Ljude poput Tome je zaista teško razumeti. To mogu samo oni koji su njemu slični ili barem oni koji su proživjeli nešto slično. Njegove govore o duši, boli i tuzi jednostavno ili razumiješ ili ne razumiješ. Na svom primjeru je dokazao i da su velike ljubavi nesrećne. Biti zaljubljen u “pogrešnu” osobu definitivno ostavlja trag na našoj duši, ali nam za uzvrat daje da napišemo predivne stihove. Slušavši Tomine monologe o njegovoj neuzvraćenoj ljubavi, bolu i tuzi, dok ih kroz alkohol i dim pokušava ublažiti na pamet su mi pale riječi Steve Žigona: “Život, uopšte nije potrebno da je on lep. Potrebno je da je on sadržajan. Nekad je mnogo sadržajniji kad je bolan. Vi morate da prođete kroz sve muke. Kroz sve moguće patnje, ljubomore, zavisti. Kroz sve moguće neprospavane noći. A ako hoćete da imate sadržajan život. Pa jedino ljubav može da vam ga da, taj sadržaj.”
Tekst ćemo završiti još jednim citatom i to onim Željka Joksimovića, iz jednog intervjua: ”Ovaj film je jedno veliko podsećanje sa obavezom. Da se okrenemo oko sebe i vidimo gde živimo. Da li te male stvari, koje čine dušu, su toliko velike? A jesu. Da li treba da ih prihvatimo na pravi način ili treba samo da ih pomerimo da nam je važniji instagram ili tik tok ili tviter.”
Pratite ”Micro mrežu”:
