U Srpskom pravoslavnom groblju u Brestovčini sahranjeni su mnogi članovi porodice Obradović.
Ova gradiška porodica je brojna i ima više ogranaka.Početkom 19.v. u Gradišku su došla dva brata iz porodice Obradović. Krenuli su iz Like, iz grada Otočca. Bili su opančari i kožari. Već tada su posjedovali značajan kapital. Kupili su veliko imanje koje se prostiralo od kuće Cerovaca (Sada ruševna spratnica, vlasništvo “Plantaža”), pa do mosta i Sber banke.
Na mjestu sadašnje ulice koja ide ka mostu, napravili su prvi stambeni objekat, a u dubini imanja više objekata za štavljenje kože. Kožni opanci su bili cijenjena i skupa roba koja se dobro prodavala u Lijevču. Pored kožare imali su i proizvodnju kožnih opanaka i maloprodaju. U Gradišci se rodio Stojan Obradović. Izučio je očev zanat i razvio porodični biznis. Izgradio je novu kuću, spratnicu sa lijepom fasadom i bogatim enterijerom koji odražava novi evropski stil gradnje. Ona i danas krasi ulicu Mitropolita G. Nikolajevića. Prodajni prostor je i tada bio u prizemlju kuće. Imali su mnoštvo šegrta i po 17 kalfi.
Stojan je oženio Katarinu. Imali su dvije kćerke i dva sina: Petra i Branka.
Branko je rođen 1900. g, a umro 1960. g. Oženio se 1930. g. Šteficom Belačić iz Nove Gradiške(1910-1993). Bila je to bogata krojačka porodica, pa je mlada u miraz donijela šivaću mašinu “Singer”proizvodnje iz 1856. g. Porodica je čuva kao vrijednu uspomenu. I sada je ispravna i ima aktivan kataloški broj.
Branko i Štefica su imali petero djece: Milivoja, Vladimira, Blaženku i Mirjanu. Najmlađa je Dobrila rođena 1950. g. Udata je za Stojana Jerkovića/1957.g. Žive u porodičnoj kući koju je naslijedila Dobrila. Branko Obradović bio je posvećen poslu i porodici. Uspješno je vodio proizvodnju i prodaju opanaka.Proširio je trgovinu pa je imao” Državni monopol za prodaju duvana” o čemu i danas svjedoči sačuvan natpis/vidi foto priloge. Školovao je djecu.
Milivoj je završio alatničarski zanat i radio u TANG-u,Vladimir je završio knjigovodstvo, Blaženka srednju ekonomsku, a Mirjana gimnaziju. Dobrila je završila frizerski zanat, radila je kao trgovac . Potom u sopstvenoj prodavnici ribarske opreme. Došao je Drugi sv. rat. Branku je oduzeta imovina a porodica se održavala teškom mukom, najviše zahvaljujući Štefici i porodičnim vezama i zlatu. Ipak, veći dio rata Branko se krio u podrumima i izbjegavao racije. Po oslobođenju nastavio je posao. Ubrzo je došla nacionalizacija, a i moda kožnih opanaka je prestala. Stigli su gumenjaci iz Borova. Odlazi u penziju 1960. g. Nastavlja život u porodičnoj kući sa kćerkom Dobrilom i zetom Stojanom Jerkovićem.
Porodica Jerković potiče iz Župe,selo Šeškovci.Tu su rođeni Stojanov otac Dragan i njegova tri brata. Početkom 2. sv.rata stariji Stojan i Savan odlaze u JVUO, Miladin 44.g. prelazi u partizane a najmlađi Dragan odlazi u partizane 42. g. Nakon završetka rata dobija posao milicionera u Gornjim Podgradcima. Oženio je Dragicu Jovanić iz Nožičkog. Stekli su troje djece: Stojana, Stojanku i Gordanu.
Stojan Jerković je završio ekonomsku školu. Najviše se bavio svojom velikom pasijom,ribarstvom. Iz toga je proistekla i privatna prodavnica ribarske opreme, koju porodica uspješno vodi do početka Otadžbinskog rata kada Stojan odlazi u MAD sve do 95. g. Nakon toga otvara riblji restoran u prizemlju kuće. U braku sa Dobrilom imaju dvoje djece: kćerku Milicu i Sina Dušana. Oboje imaju svoje porodice. Milica ima dvoje djece.
Dobrila i Stojan Jerković žive penzionerske dane. “Sastavljaju kraj sa krajem” ali sve teže održavaju porodičnu kuću, pošto to zahtijeva velika sredstva. Krov je potrebno hitno renovirati i poboljšati uslove stanovanja. Kuća je pod nekom vrstom zaštite države.I pored toga porodica nema dotacije, koje bi riješile opstanak ovoga najstarijeg objekta u Gradu.
Porodica je primorana da oglasi prodaju.Građevinski preduzimači cijene samo zemljište za gradnju. Prodajom će sudbina ove istorijski značajne kuće biti zapečaćena.
/Соко Теодор – Популарна историја Градишке/
