Već šestu godinu, u izabranom policijskom stroju, Vaso Nežić (26) pripadnik žandarmerijske jedinice iz Gradiške učestvuje na paradi povodom 9. januara, Dana Republike Srpske. Za ovog uzornog i svestranog mladića, to predstavlja čast i ponos.
To je za mene uzvišeno. Za Srpsku se borio moj pokojni djed Vaso koji je poginuo 1995. godine u okolini Donjeg Vakufa. Po njemu sam dobio ime. U istoj borbi, u ratu i miru, bio je i moj otac Milan, takođe policajac a Srpskoj želim pomoći i ja, na svoj način i u sadašnje vrijeme, u policijskom stroju ali i na druge načine – objasnio nam je Vaso Nežić svoje preokupacije, predanost poslu, uticaj oca na njegov izbor životnog poziva.
Vaso je rođen u Novom Sadu, 3. januara 1996. godine, nakon izbjeglištva njegove porodice iz mjesta Komar, kod Donjeg Vakufa. Kasnije su preselili u Gradišku, vratili se u Republiku Srpsku. U djetinjstvu je zavolio uniformu i policiju.
U srednjoj školi, opredijelio se da krene očevim stopama, da i on konkuriše u policijsku službu, pa kako bude, da mu poslije, kako reče, ne bude krivo, ni žao. I u tome je uspio.
Konkurisao je u Policijsku akademiju u Banjaluci, gdje je primljen a nakon školovanja i zaposlenja, u oktobru 2017. godine, njegov naredni cilj bio je Žandarmerija.
Žandarmerija u srcu
– Poslije godinu dana rada, što je bio uslov, konkurisao sam u tadašnju Jedinicu za podršku MUP-a Srpske. Primili su me. To je bio još jedan razlog za sreću, i moju i moje porodice. Ova jedinica je kasnije preimenovana u Žandarmeriju. Posebno sam ponosan na obuku u Srbiji, pod okriljem MUP-a te zemlje, gdje sam uspješno prošao obuku za spasavanje na vodi – isapričao nam je Vaso, skroman ali odlučan u poslu, na zadacima koje obavlja u Policijskoj upravi Gradiška.
U ovoj ustanovi o Vasi, njegovi pretpostavljeni i kolege govore pohvalno. To ga ohrabruje, obavezuje, podstiče. Odlučan je da, osim redovnih poslova u policijskoj službi, dokaže se i u sportu, humanim akcijama, da doprinese svojoj zajednici.
Dok razgovaramo, Vasin otac Milan, skorašnji penzioner, opisuje teškoće sa kojim se suočila njegova porodica, ponajviše u ratu i izbjeglištvu.
– Živjeli smo na Komaru. Tragično se za nas okončao rat. Te, poslednje godine, poginuo je moj otac Vaso. Ja sam stupio u policiju 1992. godine u Jajcu. Izbjeglištvo, odlazak od kuće, za mene, moju suprugu, teško je palo… Ko to nije doživio, ne može shvatiti, razumjeti. Prvo smo stigli u Novi Sad pa u Veternik. Tu je Vaso rođen a njegovo ime, znali smo mnogo prije, još kada je poginuo moj otac a njegov djed. I on bi, danas, da je živ, bio ponosan na unuka – sjetno priča Milan Nežić, policajac mekog srca, kako ga opisuju prijatelji i poznanici, dobričina kojeg poštuju njegove kolege, sugrađani, komšije.
– Život me svemu naučio a najviše da se u zlu ne pokolebam, ne pokleknem, da ne posustanem a u dobru da se ne zanesem. Samo, da bude mira i zdravlja, da naša djeca, naši unuci, ne dožive ono što je mene i moju generaciju zadesilo – apeluje, nada se, priželjkuje Milan, policajac u PU Gradiška, neko bolje, ljepše i srećnije vrijeme od onog koje je proživio.
On će ove godine u penziju a sin Vaso će nastaviti, kaže, da slijedi njegov put i koristi njegovo iskustvo.
Vještine na vodi
Ovaj mladi policajac iz Gradiške, svoje vještine na vodi dokazao je više puta. Doplivao je prvi do časnog krsta na Savi, prije dvije godine a na drugom kraju svijeta, u Egiptu, za vrijeme godišnjeg odmora, spasio je djevojku. Nepoznatu. Davila se.
– Četiri puta plivao sam za časni krst a pripremam se i za skorašnje takmičenje. To je za mene veliki izazov, želja da dokučim tajne duhovnosti i pravoslavnih običaja. Na drugom kraju svijeta, u Egiptu, kada sam otišao da odmorim i da se opustim, shvatio sam da je i tu moja pomoć nekome bila neophodna. Nepoznatoj djevojci, koju su na moru uhvatili grčevi, sustigli strah i panika i koja je nestala ispod površine, bez oklijevanja sam priskočio u pomoć. I uspio. Spasio sam je – priča Vaso o svojim iskustvima, sklonostima i odlučnim reakcijama, kada to nije moguće predvijdeti niti isplanirati.
Ponosam je i na pregršti medalja i dioploma osvojenih u džiu-džicu. Aktivno se takmičio deset godiona a u poslednje tri godine, on je trener u istom klubu, „Samuraj“, u Gradiški. Ponosan je na uspjehe i pobjede svojih članova, mladih takmičara. Na Balkanskom prvenstvu u Banjaluci osvojili su tri medalje.
Davaoci krvi
Trojica Nežića, Vaso, njegov brat Branislav i otac Milan su davaoci krvi. Zajedno su dali stotinu puta. Milan najviše, a dvojica sinova po dvadesetak puta. I to je njihovo zajedničko opredjeljenje.
Pomoći svakome u nevolji, biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, boriti se za više i bolje, biti koristan svojoj zajednici, porodici, komšijama i zajednici, to je njihovo shvatanje policijskog poziva.
