Razne katastrofe koje su se desile u posljednje vrijeme (pandemija koronavirusa, zemljotresi u Hrvatskoj) su me primorale da se prisjetim mjeseca maja 2014. godine kada su se u mom rodnom mjestu Željeznom Polju kod Žepča desila klizišta koja su promijenila izgled mog zavičaja.
Katastrofa koja se tad nama desila možda se ne može porediti s ovim prije navedenim, ali je uzrokovala totalnu promjenu u mom, a i u životu mojih komšija s kojima sam zajedno sve to prošao. Nikada prije toga nije se desilo ništa slično, ponekad negdje neki odron zemlje, međutim znalo se da je konkretno moj zaseok Balačići na vodi pogotovo dio sela blizu džamije i to se moglo primijetiti jer je zemljište u tom dijelu bilo barovito. Ipak ljudi su tu živjeli dugo i nikad nije bilo sličnih problema.
Sjećam se i ne mogu to nikad da zaboravim, nakon perioda od nekih mjesec dana koliko su padale kiše, došlo je lijepo i sunčano vrijeme.
Ja koji sam tad završavao srednju školu sam svjedočio ljepoti prirode koja je oživjela poslije kišnog perioda, sve je cvalo, trava se zelenila i ništa nije slutilo na ono što će se uskoro desiti. Odjednom počinje ponovo da pada kiša, međutim ovaj put je to izgledalo drugačije. Jaka kiša i naleti vjetra su doveli do toga da ubrzo nestane struje u selu. Uskoro je i voda počela da izvire iz zemlje. Strahovit prizor jer vode je bilo na sve strane.
Otišao sam do komšije da napunim telefon pošto je on imao agregat i saznajem da se u Šahmanima selu do mog pojavilo klizište i da je situacija baš loša (napomena: Željezno Polje je mjesna zajednica koju čini više sela). Tu noć odlučujemo da ne spavamo u našoj kući i odlazimo kod rođaka da spavamo.
U neka doba noći otac me prestrašeno zove da ustanem i govori da je klizište progutalo neke kuće blizu naše, tačnije progutalo je dvije kuće, garažu, štalu i još neke objekte, stotinjak metara od moje kuće. Saznalo se i da su komšije koji su živjeli u tim kućama za dlaku izbjegli ono najgore i uspjeli na vrijeme da se evakuišu prije nego što su kuće nestale.
Zbog svega toga narod je odlučio da se evakuiše iz sela jer situacija nije bila sjajna, kiša nije prestajala, a voda je izbijala iz zemlje i prijetila da zatrpa još kuća. Ostalo mi je u sjećanju da je efendija kome je kuća nestala poslije toga rekao da je iz kuće izašao bez ičega samo ono što je taj dan obukao mu je ostalo i više ništa.
Još uvijek ne vjerujući šta se dešava, odlazim s porodicom brdo iznad sela i vidim sve svoje komšije tu, nevjerovatan prizor, svi nose samo ono što mogu ponijeti. Panika je već zavladala, a ja se i danas naježim kada se toga sjetim.
Odatle smo krenuli u susjedno selo i zaustavili se kod tetka i tetke. Da bi došli tu morali smo da pređemo preko improvizovanog mosta koji su napravile naše komšije kako bi bezbjedno prešli nabujalu rijeku, koja je u sušno doba samo mali potok. Gledajući za sobom kolone ljudi izgledalo je kao da bježimo od rata i metaka, ali ustvari nije bilo tako.
Dolaskom kod tetka i tetke živjeli smo u neizvjesnosti i nadali se da ćemo se moći što prije vratiti kući. Vijest o klizištima se proširila, a u isto vrijeme i u Maglaju i još nekim mjestima su bile poplave, tako da je situacija bila baš loša. Pomoć u hrani i potrepštinama je dolazila sa svih strana, međutim sve ono što je bilo, ostavilo je neki gorak ukus u nama koji smo prošli kroz tu katastrofu. Srećom, nije bilo ljudskih žrtava što je najvažnije.
Poslije toga otišli smo kod rodbine u Begov Han pa nakon toga u Žepče u kuću mog dajdže koji živi u Švicarskoj. Tu u toj kući smo ostali neko vrijeme i javljali se u Crveni krst u Žepču i oni su nam davali ono što nam je pripadalo od donacija (hranu i ostale potrepštine).
Mjesec dana poslije toga vratio sam se kući. Dosta ljudi nam je pomagalo pa smo sve lakše podnijeli. Ljudi koji su ostali bez domova, dobili su nove kuće zahvaljujući donacijama raznih humanitarnih organizacija. Trideset kuća je sagrađeno u Donjoj Golubinjoj kod Žepča za one koji su bili najviše pogođeni klizištem, mahom mještani zaseoka Šahmani i Balačići (odakle sam i ja), a ostale kuće su sagrađene u Željeznom Polju. Nakon što se situacija sa klizištem smirila i moja porodica je dobila novu kuću na sigurnijem zemljištu koje smo imali jer je moj otac dobio rješenje iz opštine da se u našoj kući ne može stanovati jer je blizu klizišta iako je kuća sačuvana i bez oštećenja. Mi živimo i dan danas u kući gdje smo živjeli prije klizišta. Takođe je obnovljen i lokalni put koji je bio zatrpan.
Ljudi nakon svega toga i danas strahuju kada pada kiša, a pogotovo ako kiša pada na onaj isti datum kada je to sve počelo tj. 14. maj. Nakon klizišta više ništa nije bilo isto. Nekad poznati po malinama i po velikim zaradama za jedno malo mjesto, danas ipak poznatiji po tragediji koju su donijela klizišta, jer nekako i vrijeme se počelo računati po tome tj. prije i poslije klizišta. Klizišta koja su učinila da preko noći odrastem i gdje god da krenem nosim sa sobom ono što sam proživio.