Maslac u Bosni i Hercegovini ponovo je tema dana. Nakon što se na policama domaćih marketa pojavio paketić maslaca od 250 grama, domaćeg proizvođača, po cijeni od 9,99 KM, građani su burno reagovali, pitajući se kako je ovaj proizvod postao luksuzna roba.
Iako se maslac u većini prodavnica može pronaći po cijeni od oko četiri KM pa naviše, ovakav skok cijene otvorio je pitanje – šta zapravo stoji iza poskupljenja?
Povodom toga, Aloonline je kontaktirao Udruženje poljoprivrednih proizvođača-mljekara RS, koje je ponudilo detaljno objašnjenje.
Mlijeko jeftinije nego u EU, ali prerađevine skupe
Iz Udruženja navode da osnovna sirovina mlijeko u BiH i dalje košta manje nego u Evropskoj uniji.
„Cijene mlijeka kod nas su u trenutnom prosjeku za šest do sedam eurocenti niže od evropskog prosjeka, što znači da su 12 do 14 feninga niže“, kažu oni.
Trenutno litar svježeg sirovog mlijeka u BiH košta oko 90 feninga, dok je u EU oko 53 eurocenta, podaci su na zvaničnom sajtu Evropske komisije.
„Mi nismo ti koji negativno utiču na cijenu maslaca“, ističu mljekari, naglašavajući da se najveći dio finalnih mliječnih proizvoda uključujući maslac i dalje uvozi.
Skoro polovina mliječnih prerađevina se uvozi
Iako u BiH postoji nekoliko manjih mljekara koje proizvode maslac, cijene domaćeg proizvoda kreću se od osam do 25 KM po kilogramu, Ipak, oko 50 odsto maslaca na domaćem tržištu čini uvoz, kazali su nam iz Udruženja. Takođe, važna stvar koju su naglasili jeste i da neki domaći proizvođači uvoze.
„Maslac se najčešće uvozi, recimo iz Austrije. Jedan šleper natovaren maslacem košta oko 2.000 evra, a na to se dodaju PDV i ostale dažbine. Sve to utiče na konačnu cijenu“, pojašnjavaju iz Udruženja.
„Maslac nije tradicionalni proizvod zato ga malo proizvodimo“
Maslac, za razliku od kajmaka ili pavlake nikada nije bio osnovni prehrambeni proizvod u BiH.
„Maslac nije tradicionalno jelo u BiH, zbog čega ga i nemamo mnogo u domaćoj proizvodnji“, objašnjavaju iz Udruženja.
Međutim, potrošačke navike se mijenjaju. Sve više domaćinstava koristi maslac, što povećava potražnju, a potražnja prati cijene.
No, postavlja se pitanje ko je odgovoran za visoke cijene? Svakako je da na formiranje krajnje cijene utiče mnoštvo faktora, ali iz Udruženja jasno poručuju da treba kritikovati lokalne vlasti.
„Ako se želi tražiti odgovornost, onda se može kritikovati samo to što lokalne vlasti ne jačaju dovoljno sektor proizvodnje mlijeka, posebno ako je maslac postao sastavni dio naše kuhinje“, kažu iz Udruženja za naš portal.
Upozoravaju da je domaća proizvodnja nedovoljno razvijena da bi pokrila potrebe tržišta, što nas čini zavisnima od uvoza a time i osjetljivima na globalna poskupljenja.
Šta građani treba da znaju o formiranju cijena
Kako bi potrošači bolje razumjeli zbog čega se cijene razlikuju i šta sve utiče na njihovo formiranje, razgovarali smo sa ekonomistom Zoranom Pavlovićem, koji je detaljno objasnio proces nastanka cijene jednog proizvoda od sirovine do police u prodavnici.
Pavlović pojašnjava da formiranje cijene nije proizvoljan proces, nego precizna ekonomska kalkulacija. U cijenu se tako uračunava sve – ambalaža, energija, radnici, etikete, kao i planirana marža proizvođača. Tek nakon toga dolazi obavezni porez.
„Za formiranje cijena postoji standardna ekonomska matematika koja polazi naravno od troškova sirovine, dopreme sirovine, proizvodnje, odnosno troškova same prerade do momenta finalnog proizvoda. Naravno, svi inputi, znači ne znam, od ambalaže, do etikete, marže koja se planirano uključuje u cijenu proizvoda, da bi se dobila konačna cijena koja je za tržište. Proizvodna cijena ima i obavezu da ima PDV od 17% i tek onda se praktično pojavljuje na tržištu sa svojom cijenom“, kaže Pavlović za naš portal.
Domaće vs. uvozno
Pavlović posebno ističe razliku između domaćih proizvoda i onih koji stižu iz uvoza. Ta razlika nije samo u cijeni, nego i u ekonomskom efektu koji proizvod ostavlja u zemlji.
„Domaća proizvodnja uključuje mnogo kooperanata, podizvođača ili partnera koji praktično zahvaljujući tom mlijeku koje je neka krava proizvela u nekoj farmi, uključila je prevoz mlijeka, uključila je domaću struju, uključile domaće radnike koji su radili na toj proizvodnji, domaći dobavljača i u toj cijeloj priči to se zove multiplikativni efekat u ekonomiji.“
Drugim riječima kada kupujemo domaći proizvod, plaćamo i rad prevoznika, i struju, i domaće radnike, i dobavljače ambalaže; novac ostaje u opticaju u lokalnoj ekonomiji.
„Dakle, zahvaljujući tome što je taj proizvod na kraju završio kao nešto što košta 100%, on je u sebi aktivirao i mnoge druge segmente koje su na taj način bili zaposleni. Kad uvezemo robu jedina korist koju ima država, odnosno društvo, je PDV od 17%, koji se na tu robu uračuna prilikom ulaza. Naravno, ako je roba koja podliježe carinjenu, imamo i carinsko opterećenje koje je standardno pet, 10 ili 15 odsto. Poslije toga postoji samo marža trgovca“, objašnjava Pavlović.
Još jedna važna stavka odnosi se na obim proizvodnje. Veći proizvođači često mogu postići niže ulazne troškove što se kasnije vidi i u cijeni. Međutim, on upozorava da država ima ulogu u očuvanju domaće konkurentnosti.
„Ako imate malu mljekaru, onda je i mala proizvodnja maslaca ili nekog sira. Ako je veliki i obim, onda imate mogućnost da pravite i ekonomiju obima, a onda ulazne cijene mogu da budu niže nego domaće. Ali tu bi trebala da postoji i simulacija države koja bi omogućila da se takve razlike ne pojavljaju, zato što onda to stimuliše domaću proizvodnju, a ostati bez domaće proizvodnje nije dobro“, kaže Pavlović.
Tekst je preuzet sa Aloonline.
