Žene su nakon borbe i mukotrpnog puta tragom emancipacije uspjele da izbore da im se početkom prošlog vijeka poboljša položaj u svijetu.
Klara Cetkin nije odustala i uspjela je, pa se od 1917. godine slavi 8. mart. Bilo je dosta razloga za slavlje ali slavlje koje će zahtjevati dalju borbu. Borbu koja traje i danas, a ogleda se u ravnopravnosti. Ta ravnopravnost je sporna, toliko da je emancipacija dala pravo Ani Brnabić da bude roditelj u državi u kojoj to u njenom slučaju po zakonu nikako nije moguće.
Svašta se zloupotrebljava, emancipacija pogotovo. Zloupotreba ženskog roda prisutna je od vremena oca propagande, Edwarda Bernys-a, koji je uslikao žene s cigaretom u ruci i to promovisao kao slobodu žena da rade ono što i muškarci, dok se iza krila upečatljiva reklama Philip Morisa, koji je danas u duvanskoj industriji najuticajnija kompanija. Zloupotreba žena se nastavlja, preko kojekakvih bilborda na kojima bi polugolo žensko tijelo trebalo privuću kupca da obrati pažnju na firmu ili proizvod.
Simtomatična je pojava u našem društvu, koja je vezana za muzičku kulturu i taj takozvani turbo- folk, gdje žene u pjesmama same sebe ponižavaju (“moja ljubav košta moraćeš da shvatiš”), a onda je čudno kada ih muškarci na isti način tretiraju ili osvajaju. Danas žene moraju da shvate da ih niko neće podržati ukoliko stvari ne uzmu u svoje ruke, ukoliko zaista ne budu žene. U bliskoj prošlosti su im svjedoci na svakom koraku prisutni, koji su u najboljem slučaju prali noge muževima i svekrima. Žene su osmim martom dobile poštedu na radu, trudničko bolovanje, porodiljsko, olakšice pri odlasku u penziju.
Ove “privilegije” nam govore da je to ustvari zaštita čovječanstva, jer je svakog muškarca rodila žena, ako nije čuvala trudnoću imaće i on anomalija, pa tako dolazimo do zaključka da je 8. mart praznik svih nas, da nema mjesta bilo kakvom obliku šovinizma i da ni jedna marka danas nije uzalud potrošena ma koliko sve iskomercijalizovano bilo.