I to nije sve. Tu su i udarci koji bi nokautirali bizona, zavrtanja nogu i ruku, davljenja, vitlanje protivnikom po vazduhu, lomljenje stolica i ostalih dijelova namještaja o nečiju glavu… Bilans: poginulih nula, povređenih nula. Eventualno neko zadobije neku ogrebotinu ili modricu, u najgorem slučaju iščaši nogu ili ruku.
Kečeri naporno treniraju i striktno se pridržavaju određenog načina ishrane, baš kao profesionalni sportisti. Izbjegavaju masti i jedu puno svježeg voća, povrća, ali i crvenog mesa. U teretani provode i do pet sati dnevno – niko ne smije da preskoči vožnju sobnog bicikla i trčanje, dok vrijeme koje se posvećuje dizanju tegova zavisi od tehnike koju kečer primjenjuje u ringu. ”Takozvani letači, koji izvode spektakularne akrobatske figure, ne smiju da pretjeruju sa tegovima”, kaže Marčelo Krešenti, predsjednik jedne od italijanskih federacija kečera. ”Većina najviše vremena posvećuje uvježbavanju ‘lančanih figura’, koje podrazumjevaju spektakularne skokove, bacanja, udarce… Tokom prvih nedelja budući kečeri uče samo jednu stvar: kako se pada.” Iako je pod mekan da bi se izbjegle povrede mišića i zglobova, svi moraju da savladaju tehniku padanja. ”Svi pokreti moraju da budu uvježbani do savršenstva”, kaže Nik Mondo (37) iz Mineapolisa. ”Tri puta sam lomio zglob u ringu. Ima i kečera koji iz nekog razloga žele da povrede protivnika. Propisi predviđaju da se takvima zabrani bavljenje ovim sportom, ali…”
Ipak, krici bola su najčešće obična gluma. A krv? I ona je najčešće lažna. Svaki trik je dozvoljen ako je u funkciji spektakla. Počev od maski: maske i prerušavanje pomažu da se definišu likovi koji treba da raspale maštu publike. Nije onda nikakvo čudo što u predstavi učestvuju Grobar i Veliki Bos (u robijaškom odijelu), Legionari (obučeni i našminkani kao članovi grupe ‘Kis’), Britanski Buldozi i Klovn, uvijek u pratnji patuljka Dinka, koji protivnicima sve vrijeme zadaje podmukle udarce.
Na prvi pogled, sve je to apsurdno. Zašto onda ljudi dolaze u tolikom broju da gledaju kečere? ”Zato što profesionalno rvanje predstavlja spoj nasilja i spektakla, a Amerikanci su u tome najbolji”, piše na sajtu americanculture.com. ‘Rimljani su izumili rvanje, a mi smo od njega napravili unosan biznis. Zar se kečer koji je protivnika satjerao u ćošak i traži do publike dozvolu da ga dokrajči ne ponaša kao rimski gladijator?’
Aron Fajgenbaum sa Univerziteta Florida smatra da profesionalno rvanje predstavlja ‘borbu protiv ugnjetavanja’ i da ima ‘dramatičnost karakterističnu za pozorište, napetost koja prati sportske događaje, teme dostojne političke debate i specijalne efekte tipične za rok koncerte’: ‘I sve to na prostoru od 6X6 metara.’ Njegovo mišljenje dijeli i sociolog Nil Remsi sa Koledža Vezlijen u Virdžiniji. Pošto je odgledao oko hiljadu mečeva i razgovarao sa velikim brojem kečera i njihovih obožavalaca, Remsi je došao do zaključka da je to ‘jedinstven oblik popularne kulture, prava moralna drama’.
