Moja velika umutrašnja potreba za lutanjem i poklanjanjem srpskim svetinjama dovede me u jedno martovsko hladno jutro u blizinu visokih zidina iza kojih je manastir u kojem počivaju mošti Lazareve supruge kneginje Milice. Ona je monašenjem u ovoj svetinji postala monahinja. Uz Manastirske zidine teče brza riječica koja na svom toku od tek desetak kilometara žuri u zagrljaj rijeke Kolubare, koje je utiša i umiri kada njene vode primi u svoje korito. Na lijevoj obali te rječice Ljubostinje, pet kilometara sjeverno od Trstenika, nalazi se manastir Ljubostinja, sa crkvom Uspenja Presvete Bogorodice.
Prekstim se poljubim hladan kamen na kapiji manastira pa bogobojažljivo stupim u prelijepu manastrisku portu koji je jutrošonji mraz dobrano zabijelio a sada kada se pojavljuje zimsko sunce sve nekako blista. Porta puna vjerujućeg naroda čeka se da manastirska zvona objave poičetak nedeljne liturgije. I umilno ali i silno odjeknuše zvona pa smjerno skidajući kape i krstećI se ulazimo u crkvu.Dočeka nas neka tišina miris tamjana i pogled na oltar koji vas omami ljepotom i umjetnošću kojom je izgrađen.
Manastir je inače zadužbina knjeginje Milice, podignut krajem XIV i početkom XV vijeka. U njemu se knjeginja Milica postrigla u čin monahinje, dobila ime Evgenija i tu prikupila oko sebe udovice vlastele poginule u boju na Kosovu (1389. godine) prepustivši presto svom starijem sinu Stefanu. Ovde je umrla i sahranjena u crkvi sa lijeve strane od ulaza, gde se nalazi njena grobnica.
U jednom starom zaspisu ostalo je zapisano:”Na otoku ravničarske zemlje omeđene Grabovačkim brdom i Ljubostinjskom rijekom, pod Bogdanjem i crkvicom koju je Jug Bogdan podigao svojoj zaštitnici, nikla je još jedna zadužbina. Ljubostinja. Da je Milica gradi i ukrašava. Da joj brine o rastu i ljepoti i nadgleda neimare i ikonopisce. I da u njoj jednoga dana pronađe mir i sebe u Gospodu …”.
„Neka se zove Milica. Da svakome bude mila. Da milost oko sebe širi. I da živi u milosti Božijoj – rekao je njen otac. Otkrio je želju za njenu budućnost. Svoj san o njenom životu. A da je drugačije sanjao, mogao je i Jelena da je nazove. Imala je pravo na to ime uzvišenih, taj znamen vladarki i carskih kćeri. Bila je Nemanjićka. I to od onih po krvi. Došla je na svijet u domu župana i vojvode Vratka. A prije njih bejahu župan Vratislav, pa župan Dmitar, pa Vukan, sin Nemanjin .
Milica je rasla srođena sa plavetnilom svoje krvi kao sa plavetnilom svojih očiju.Vidjela je sebe kao izdanak na bujnom čokotu svetorodne loze Nemanjića. Ta je slika bila u njenim mislima kao slatki kolač u ustima. I do kraja života nosila je svoje gospodstvo ne kao haljinu nego kao kožu.
Uglješina žena, Jefimija, jedna od prvih žena u Srbiji koja se bavila književnošću i umetnošću, izvezla je u zlatu, na svili, čuveni pokrov sa pohvalom knezu Lazaru, kao dar manastiru i njen grob se nalazi sa desne strane ulaza u crkvu. Takođe sa desne strane ulaza u soleju nalazi se I grob Stefana, Jefimijinog sina Uglješe, koji je bio u srodničkim vezama sa Milicom i despotom Stefanom.
Nekoliko zapisa svjedoči da se u manastiru služilo sve do poslednjih decenija XVII vijeka. Na njegovim dobro očuvanim zidinama nalaze se zapisi iz 1643. i 1673. godine. Tokom XVII vijeka manastir je oživio, a njegovo bratstvo se istaklo u borbi protiv Turaka u doba Kočine krajine 1788. godine.
U njemu je boravio i sam Koča Aranđelović, sa oberlajtnanom Vujadinovićem i majorom Branovačkim, koji su proklamacijom pozvali narod na oružje, a sam manastir je hranom i ostalim potrebama pomogao Kočinu vojsku. Zbog toga 1788. godine Turci popališe manastir a monasi se razbegoše.
U XIX vijeku manastir je obnovljen, a 1822. godine ispisan ikonostas. Poslednja veća opravka nestručno je izvedena prvih godina XX vijeka, pa je crkva tom prilikom spolja omalterisana, a izvjesni detalji njene arhitekture potpuno izmijenjeni.
Crkva ima sve odlike spomenika moravske škole. Nad trolisnom osnovom uzdiže se kupola koja se oslanja na četiri slobodna stupca. Na zapadnoj strani nalazi se priprata zasvođena prostranom niskom kupolom. Spoljašnjem izgledu crkve majstor je posvetio naročitu pažnju. Sve četiri fasade ukrašene su bogato izrezbarenim kamenim prepletima, koji u vidu širokih pojaseva okviruju vrata, prozore; nižu se u povezanim arkadama duž triju poligonskih apsida, ili ispunjavaju arhivolte iznad plitko usječenih dekorativnih niša. Karakteristični horizontalni kordon to jest vijenac dijeli spoljne zidove u dva dijela; u donjem su smješteni prozori sa jednim ili dva otvora, čiji su završeci ocrtani šiljatim lucima, kakve srećemo u venecijanskoj gotici ili islamskoj arhitekturi; u gornjem dijelu preovlađuju rozete ispunjene raznovrsnim čipkasto izrezanim ornamentima.
Arhitektura ljubostinjske crkve ubraja se među najreprezentativnije spomenike moravske škole. Francuski vizantolog Gabrijel Mije ističe, sa oduševljenjem, da je ova crkva moravsku arhitekturu dovela do savršenstva.
Zanimljivo je da su nam se sačuvala imena graditelja i slikara Ljubostinje. Na kamenom pragu vrata koja vode iz priprate u hram uklesan je natpis: Protomajstor Borović Rade. To je poznati Rade Neimar iz narodnih pjesama koji je gradio crkvu. Slikar Makarije zapisao je svoje ime na luku iznad istih vrata. On pripada grupi makedonskih slikara koji su pred navalom Turaka prešli na sjever i radili u državi srpskih despota.
Na freskama su tačno zabilježena odijela, nakit, insignije vladara, što je veoma važno za proučavanje materijalne kulture onoga vremena. U priprati na zapadnom zidu sačuvali su se likovi: lijevo od ulaza knjeginje Milice i kneza Lazara, a desno despota Stevana i njegovog brata Vuka. Od živopisa u hramu sačuvano je samo malo fragmenata: Isceljenje uzetoga u južnoj pjevnici; Arhanđeo Gavril, Sveti Teodor Studit, Sveti Juda, Sveti Teodosije i Sveti Jefrem Sirin na sjeverozapadnom stupcu; Arhanđeo Mihail, Sveti Sava Jerusalimski, Sveti Simeon Srpski I Sveti Sava Srpski na jugozapadnom stupcu.
Po završetku liturgije kojom smo dušu napunili ljubazne sestre monahinje nas pozvaše u gostoptrimnicu gdje smo posjedali uz veliki i masivni hrastov sto. Poslužiše nas kuvanim vinom i rakijom , čajem, medom i suvim kolačima. Gledao sam sve koji su ušli u gostoprimnicu i učini mi se da svugdje u ovakve gostoprimnice ulaze isti ljudi, smjerni, bogobojažljivi, ozbiljni i željni da se poklone svetinjama a da u sebe upiju i prožmu se svetosti koje ovakva mjesta donose. Zahvalimo se monahinjama a na odlasku osjretih neodoljivu želju da se ako ikada mognem vratim i poklonim ovoj ljepoti i tako joj iskažem svoju zahvalnost na liturgiji , gostoprimstvu i svemu što me u ovo hladno februarsko jutro ugrija iznutra.
