Drugo izdanje ove rubrike ćemo posvetiti našem nedavno preminulom glumcu Nebojši Glogovcu, čija nas je smrt zaprepastila i navela da se prisjetimo svega onoga što je ovaj čovjek u svom životu ostvario, ali isto tako i navelo nas na razmišljanje šta bi tek ovaj čovjek uradio da je još poživio među nama. Ali bolest je ta koja ne bira, i on nas je zaista prerano napustio.
Ostaje nam to pitanje, zašto? Zašto je ovakva ljudska veličina otišla preko reda, zašto je otišao on, a i ostali mladi glumci? I uvijek to zašto? Na to pitanje će svako pojedinačno sebi naći odgovor, a mi se možemo složiti da je on iza sebe ostavio filmske uloge po kojima ćemo ga pamtiti dok smo živi. Mnogo se trošio, mnogo je ulagao u sebe, a takođe je mnogo sebe davao i ispred tih filmskih kamera, ali i na pozorišnim daskama.
Na filmu se pojavio u ”Boljem životu”, a do većeg izražaja je došao 1994. glumeći vojnika Fadila u ”Vukovar, jedna priča”. Sljedeće godine je usljedila nova drama, ”Ubistvo s predumišljajem”, koju je odradio maestralno, što je kasnije potvrđeno i nagradom za najbolju mušku ulogu ”Car Konstantin” na Filmskim susretima u Nišu. Baš kroz taj film nam je pokazao kako se čovjek može naći rastrgnut ljubavlju i to u toku ratnih dešavanja. Tu je Glogovac glumio srpskog vojnika, ranjenika, koji u toku svog oporavka izgara patriotizmom jedva čekajući da se vrati na ratište, ali dok je na tom oporavku njegov jedini lijek je ljubav koja se stvara prema Jeleni.
Poslije su se redale mnoge uloge kako u pozorištu, tako i na filmu ali i serijama. Glumio je mladog kriminalca Simketa, u filmu ”Do Koske”, bio je taksista u ”Bure baruta”, ali tu je onda uslijedila i jedna uloga koja se dosta istakla, kako ona tako i film. Bio je to film Skaj Huk (”Nebeska udica”), koju je Nebojša odglumio na vrhunski način, a nas sve kupio i ostao naš vječni šampion. Bila je to priča o generacijama zadešenim u velikom zlu, o talentu koji nije zasijao, o čovjeku koji je volio, ali i o čovjeku kojeg su svi voljeli. Ta priča, ljudi sakrivenih u skloništa u toku agresije velikih sila, je bila priča u kojoj su se svi pronašli. Jer rat nikad ne donosi ništa dobro, on samo uzima. Nebojša je tu bio Kaja, a svi klinci su tad bili košarkaši. Film je dospio na filmski festival u Berlinu, a Jugoslavija je dvije godine poslije i stvarno postala šampion svijeta.
Poslije udice, došle su ”Munje”, u kojima je bio policajac, a vječno nam ostaje u sjećanju i uloga Žileta živca u filmu ”Kad porasten biću kengur”. Upravo ova dva filma su ostavila kultni trag u svijetu filma naših prostora.
Po mnogima, Nebojša Glogovac je pun glumački kapacitet i profesionalnost pokazao u filmu ”Klopka”. U toj drami je igrao čovjeka koji traba da ispita granice moralnih vrijednosti i učini zlo zarad spasa svoga voljenog djeteta. Kao i ova uloga i sam film je pokupio mnoge nagrade i ostao visoko kotiran na filmskim rejtinzima kao jedan od bolji ostvarenja zadnjih nekoliko decenija srpske kinematografije.
Tu je i uloga Ivana, u predstavi i filmu ”Hadersfild”, uz veliku transformaciju, poslije koje su uslijedile takođe mnogobrojne nagrade. Treba spomenuti još i filmove ”Kenjac”, ”Žena sa slomljenim nosom”, ”Krugovi”, ”Enklava”, ”Za kralja i otadžbinu”,”Artiljero”,”Ustav”, ali i mnoge druge. Od serija su tu ”Porodično blago”, ”Vratiće se rode”, ”Vojna akademija”, ”Lud,zbunjen, normalan”, ”Ubice moga oca” i druge. Bio je i narator u dokumentarnog filmu ”Doviđenja kako ste” iz 2009. godine.
Puno toga je Nebojša uradio za tako kratko vrijeme, iz uloge u ulogu je rastao sve dok nije postao toliko veliki da ga mi nikad ne možemo zaboraviti. Zadnje što je snimio jesu Nemanjići koji su sada počeli sa prikazivanjem, pa ćemo tu imati priliku da ga gledamo u ulozi Vukana Nemanjića. A tu su i filmovi ”Zaspanka za vojnike”, ”Južni vetar” i ”Apsurdni element”, koji su snimljeni i premijera se očekuje u toku ove godine.
Ono što nam za utjehu ostaje jesu svakako njegova djela, koja zasigurno vrijede i kako nama tako i budućim generacijama. Bio je veliki patriota, porodičan čovjek i mnogo je volio svoj zavičaj u koji je imao i namjeru da se vrati jednog dana. Uvijek se pronalazio kao Hercegovac i ponosio se time. Volio je i poštovao sve ljude, trudio se da nam svima bude bolje.
Uvijek ćemo znati ”kako se postaje šampion”, uvijek će ostati njegova replika iz Munja ”Pa ja sam vaš” ili ona ”Je*o te dvadeseti vijek” kada je ljubav u pitanju.
Počivaj u miru veliki čovječe.
