Dan za danom, šokiraju nas i rastužuju vijesti o još jednoj saobraćajnoj nesreći, o još jednoj pogibiji na putevima, o teškim povredama vozača i suvozača, uključujući djecu. Stavljamo tužne emotikone na društvenim mrežama i pitamo se zašto ima toliko udesa kad imamo i više kamera, i više radara, i više patrola na ulicama. A bilo bi korisno, možda, i da svako pogleda prvo sebe.
Ljeto je, kažu stručnjaci, vrijeme kada najviše ginemo u saobraćaju, iz više razloga. Ali koliko god bismo voljeli da za to optužimo vrućine, mjesečeve mijene ili tako neku vasionsku pojavu izvan nas samih – ne možemo. Ne treba nam statistika da nam kaže da smo u vožnji bahati, nepažljivi, nekulturni, neznalice, i da je to prvi razlog zašto srljamo u smrt. A nismo mnogo bolji ni kao pješaci.
Ako vozač automobila u kojem na zadnjem sjedištu vozi dijete, uđe lijevo u suprotnu traku, samo da bi obišao kolonu koja stoji na semaforu i projurio kroz raskrnicu na crveno, a sve to ispred nosa saobraćajcu koji na pješačkom čeka red da pređe ulicu, za to sigurno nije krivo ljeto.
Drugi razlog je, bez dileme, stanje puteva na kojima, da biste ostali na sva četiri točka, često morate izvoditi akrobacije i voziti slalom. Izbjegavanje rupa postala je posebna disciplina vozača na mnogim našim putevima i ulicama.
Dan za danom, gledamo sve to i čudom se čudimo. Dan za danom, pojedinačno, ali i kolektivno, radimo vrlo malo da to promijenimo.
/Srpska Info/
