Umrla je Milena Dravić. Da živimo u nekom drugom vremenu, u nekoj drugoj zemlji, ta bi se vijest ukazala na ekranima jugoslavenskih televizija onako kako nam se ukazala vijest o Titovoj smrti. Milena je bila Tito jugoslavenskog filma. Svi koji smo uz nju odrastali to znamo, generacije koje dolaze prepoznat će je kao veliku, doduše, Tito im neće pasti na pamet. Političari, koliko god bili veliki, s vremenom ipak umiru, umjetnici žive dovijeka.
Milenu sam prvi i posljednji put u životu vidjela na promociji monografije Tatjane Nježić u Puli u Kinu Valli. Srpanj 2018. Bilo je pakleno vruće, dvorana je pucala po šavovima, gledali smo dokumentarni film o Mileni. Na kraju filma dvorana je bila na nogama, pljesak nikako da prestane, pitala sam se kako će Milena preživjeti.
Već tada nije mogla bez boce sa kisikom, a boca je ostala u hotelskoj sobi. Preživjela je, mi smo stali u kolonu i čekali da nam Glumica potpiše knjigu. Knjige su bile složene na pozornici, jasno mi je bilo da se neću dočepati svog primjerka ako budem pristojna, pa sam se laktovima izborila za čelo kolone.
Bila sam u pravu. Oni pristojni ostali su bez knjige. Mi sretnici nismo dobili samo potpis, svatko od nas poželio je da razovara sa Milenom, da je sebično davi ne vodeći računa o njezinom stanju, možda zato jer ga je ona vješto sakrila.
Svi smo dobili osmijeh, svima nam je rekla hvala, čudila se, iskreno, što nas toliko ima. Nama je opet, svima, bilo nevjerojatno da Milena ne kuži koliko je ljudi vole. Palo mi je na pamet, ne možeš biti baš toliko skroman nakon svega, da je Milena ipak vrhunska glumica i da je njeno čuđenje našim oduševljenjem samo vrhunska gluma.
A onda sam opet bila nepristojna. Iskoristila sam poznanstvo sa Tanjom Nježić, autoricom dviju monografija o Mileni, ona prva mi se više sviđa jer je totalno otkačena, i sjela sa Milenom za stol u prekrasnom pulskom restoranu. Tamo su je, naravno, dočekali kao kraljicu. Pitala sam je kako sve to može izdržati. Rekla mi je da je skočila do sobe i napila se kisika.
O čemu smo pričale? Ne bih mogla nabrojiti sve teme. Sjećam se da je bila zgađena ljudima koji vladaju Jugoslavijom koja se danas tako više ne zove. U srce ju je pogodilo divljaštvo i bešćutnost onih koji su njezinu zemlju pretvorili u ovo što je ona danas. Leglo kriminala i kriminalaca, kulture nigdje na vidiku.
Ovih sam se dana sjetila Milene kad je u Hrvatskoj odjeknula frka oko “slikara” koji u udarnom teve terminu portretira svojim đokom. A nekad smo na našoj televiziji, u najgledanijem terminu, gledali “Obraz uz obraz”. Može li niže? Može, može.
Ispričala mi je kako joj nije lako živjeti u potkrovlju i kako ona i njezin suprug Dragan Nikolić nisu bili u novom vremenu na “pravoj strani”. Nisu ni mogli biti. Pravi ljudi i ovo smeće koje upravlja našim životima nikad neće naći zajednički jezik.
U jednom je trenutku našem stolu prišla gazdarica restorana i rekla da je pozdravljaju obožavatelji iz Zagreba. Milena se začudila, gdje su Zagrepčani? Žena nam je objasnila da je Milenu kako večere, naravno, stavila na fejs, pa pokrenula lavinu pozdrava i dobrih želja. “Nevjerojatno”, rekla je Milena Tanji Nježić, “znaš da me pozdravljaju i Zagrepčani?” “Naravno da te pozdravljaju”, rekla je Tanja, “čemu se čudiš?” Milena se ipak čudila. A ja sam se pitala i još se pitam, kako je moguće da Milena nije znala koliko je zaista vole svi Hrvati? Nije znala.
Noćas je umrla Milena. Spasila se heroina prošlog vremena, naša heroina za sva vremena.
/rudan.info/
