U ove kišne dane valjalo bi se zaljubiti,
sad, na pragu zime
kad su ruke još dovoljno tople da osjete
tuđi dodir preko tankih rukavica i jakne.
I kad se dah ne ledi
nego mili preko vrata i ramena
kao šal od strasti i želje
od kašmira.
U ove kišne dane valjalo bi se skrasiti.
U horizontali s nekim toplim tijelom
pod dekom što miriše na omekšivač.
Stisnuti play ili pričati o navikama
o avanturama minulog ljeta
o putovanjima koja smo si upisali
kao da ćemo potrajati.
Do proljeća.
U ove kišne dane valjalo bi riskirati.
Zaigrati partiju s’ otvorenim kartama.
Razgolititi mekana, ružičasta mjesta.
Pokazati nekom ožiljke
i dopustiti da pređe preko njih jezikom.
Kao da će nas to zaliječiti
pokrpati pukotine i spasiti
od smrzavanja.
U ove kišne dane valjalo bi se zaljubiti.
U mraku kina šaputati slatke gluposti.
Reći da je blesavo da ode jer ne mora.
Neka večeras prespava kod tebe.
Zašto da drhtiš pred sjevercem
što nemilice šiba sa Sljemena.
Noć ti više neće biti bastion samoće.
Do jutra…
/Mirela Remi Priselac/
