Kada je Mehmed-paša Sokolović sa svojih sedam godina odveden u janjičare tadašnjim projektor Turaka zvanim „danak u krvi“, sreća je bila što se mladiću nije izgubilo sjećanje. Mlado srpsko čeljade se kasnije razvilo u turskog vojnika, koji se pozicionirao u sam vrh Otomanskog carstva i njegove diplomatije. 1561. dobio je titulu paše-velikog vezira, što je tada bila titula davana samo ljudima od najvećeg povjerenja sultanu.
Što spominjem Mehmed-pašu Sokolovića. Pa ovaj Turčin srpske krvi iz Rudog, je zaslužan za očuvanje pravoslavlja kod srpskog naroda i zahvaljujući njemu, Pećka patrijaršija je oživljena u 16. Vijeku, što je sačuvalo srpsko jedinstvo, a time i nacionalni idnetitet, koji se mahom vezao za pravoslavnu vjeru.
Srbi su uspjeli da prežive užasni period turske vladavine od pet vijekova, uspjeli su da sačuvaju vjeru, naciju, običaje i krst. Mnogi kažu da nije bilo Pećke patrijaršije, ne bi ni nas danas bilo. Doduše bilo bi, ali ko zna kakva bi nam sofra, slava, ikona i pjesma bili.
Pokušavalo se na sve načine naš narod porobiti osvojiti, ukrotiti. Uspjevali su dobiti bitku ali ne i rat. Srbin se izborio da bude Srbin, vijekovima unazad.
Duhovni genocid kakav nam se sada dešava, skoro da stihijski pokorava srpski duh. Ova spodoba sa fotografije, za koju mnogi kažu da se slučajno ovako obukla, je sve samo nije slučajna. Muzika kojom se predstavlja je moralni zločin za cjelokupno naše stanovništvo, u kome se ponižava sve ono čemu nas je učilo pravoslavlje, učila kuća, odgajali majka i otac. U pjesmama turbo-folk izvođača vrijeđaju se žene koje pjevaju te iste pjesme, vrijeđa se sve moralne vrijednosti jednog društva, a veličaju kriminal, prostitucija i ostala patološka ponašanja.
Nema kafića u kome ne odjekuju zvuci pjesama „IDJ Videos“ , produkcije koja sistemski i zvučno i vizuelno truje našu omladinu, a pogotovo djecu, koja nisu svjesna ni šta ti tekstovi promovišu. Da stvar bude gora, zvijezdama pomenute produkcije se daje prostor u medijima gdje oni iznose svoje stavove po pitanju društvenih normi.
Milioni pregleda se kupuju, sise i usne se pumpaju, hektolitri ispijaju a naša djeca usamljena, razdražljiva, napuštena i prepuštena samoj sebi. O ukusima se ne raspravlja ali pitam svakog roditelja: Da li bi volio da mu kćerka bude kao Mia, Dara, Jelena? I ako ne bi, što mu je u kući upaljen „DM“ dok mu se dijete igra kraj TV-a? Od koga dragi roditelji krijete da gledate Farmu i Parove? Od sebe i sebe lažete.
Pitam škole zašto i dalje nemaju medijsku pismenost kao obavezan predmet? Zašto im se učiteljice slikaju na istagramu kao starlete? Zašto Ministarstvo prosvjete i kulture dozvoljava ovaj genocid? Koji čikica tamo sjedi i misli se „jebe se meni za ovu djecu, ja sam svoju poslao vani na školovanje“?
Evo pitaću i Srpsku pravoslavnu crkvu šta poduzima da zaštiti našu djecu od ovog genocida? Pope, oče, vladika, ako nisi vidio gledaj, gledaj kakve haljine ti oblače idoli tvoje djece. Pogledaj, skloni se malo od crkvene kase, uđi u narod, vidi koliko djece pjeva „Znaš li ko ti život daje…“ a koliko „Da li bih ti valjala…“.
Gdje ćete vi u subotu? Hoćemo li na cajke? Ajmo s Božijom pomoći, možda nam puste Miju ili Miu, obe su dobre, a srpski narod ako preživi pričaće da su tamo neki hrabri srpski seljaci preživjeli 500 godina tiranije, danka u krvi, sječe i zlostavljanja, a da ih je pobijedila jedna Mia ili Mija. Ko preživi pričaće.
