Ko ste vi i šta vas definiše?
Ljudi sa kojima se družite, stvari koje volite? Stvari koje nosite? Porodica? Novac? Muzika? Automobil?
Mene definiše ljubav. Otkad znam za sebe bila sam zaljubljena. U knjige, u prirodu, u Backstreet boyse, pa onda i u neke druge dječake.
Slomili su mi srce nekoliko puta, a ja sam i dalje voljela. Bez straha. I dalje sam nestrpljivo čekala svoje leptiriće. Stidljive šetnje pored rijeke. Trapave i nesigurne prve poljupce. Pa i prve tuge.
I bile su jednako lijepe i te uzvraćene ljubavi i one koje to nisu bile.
Ne mogu da razumijem ljude koji bježe od ljubavi. Koji kalkulišu. Broje koliko puta se javio on, kako bi se ti javila. Ljubav nije ni logična, ni razumna, niti ima mjesta za kalkulacije. Kada voliš onda ideš, najčešće, glavom kroz zid. Padaš. Ponekad i plačeš. I onda sve prođe. Ali se boriš. I ne odustaješ.
Kad si zaljubljen, onda ne jedeš, ne spavaš, ponekad zaboravljaš da dišeš.
Kad si zaljubljen, onda ne hodaš, već ponekad lebdiš.
Kad si zaljubljen, onda mirišeš njegovu majicu pa ti nedostaje malo manje.
Kad si zaljubljen, svijet oko tebe nije važan jer imaš svoj vlastiti mjehurić sreće.
Kad si zaljubljen, onda se ne plašiš.
Kad si zaljubljen, onda njegov poljubac može da popravi i dan i mjesec.
Kad si zaljubljen, onda se blesavo smiješ kinder jajetu koje ti je kupio ili pez bombonicama.
Kad si zaljubljen, u stanju si da satima sjediš pored rijeke ili da pola noći gledaš u zvijezde.
Kad si zaljubljen, dovoljan je jedan zagrljaj da se pretvoriš u pjenu.
I šta više od života možeš da tražiš?
Meni te osjećaje nikada nije moglo zamijeniti ništa materijalno. Nijedan automobil. Hotel. Skupi poklon. Spa centar. Nijedni bicepsi, niti lijepo lice iza kojeg nije bilo ništa.
Zbog ljubavi sam radila neke glupe stvari. Zbog ljubavi sam se plašila. Zbog ljubavi sam nekad išla i protiv onog racionalnog dijela sebe i nikada mi nije bilo žao. Čak ni zbog onih za koje znam da nisu bile ljubav, već samo trenutni hir.
Zašto vam sad ovako klišeirano i otrcano pišem o ljubavi, pitate se? Zato što vidim da su ljudi zaboravili kako se voli. Zato što ljudi ne vole dovoljno. Zato što dozoljavaju da im ugled, reputacija ili nekakav glupi ponos budu važniji od ljubavi. Za ljubav se boriš ako ti je stalo.
Jedan dan proveden sa onim pored kojeg leptirići u tvom stomaku divljaju i dlanovi se znoje dok ti se oči sjaje i dok ga tupavo gledaš je važniji od čitavog života ispunjenog nekim „samo tebi poznatim ponosom“.
Ljubav jeste zajebana i opasna. Kada si pretvoriš u tu mekanu pjenu, onda je dovoljan jedan vjetar da te uništi. Ali dok plutaš, lebdiš i blesavo se smiješ, nema ljepšeg osjećaja. I sve ono što te poslije može boljeti, i sve ono što te potencijalno može uništiti će jednog dana vrijediti kada se sjetiš tog osjećaja sreće i spokoja. I jedne rijeke. I jedne klupe. I nekih noći u kojima si želio da nikada ne svane. I nekih zagrljaja u kojima si željela biti zauvijek.
Lagali su vas da se voli samo jednom, pa se možda plašite. Lagali su vas da slomljena srca ne zarastu, pa mislite da ne umijete.
Ne bi bilo ništa tužnije za čovjeka nego da je bio u stanju samo jednom da se zaljubi. Ljubav nije stvar, pa da može da se potroši.
O ljubavi se ne uči.
Ljubav je kada se ljubiš i kada je sve drugo manje važno.
/lolamagazin/
