Radeći godinama ovaj posao, nagledao sam se svakakvih slika iz svijeta, uglavnom ružnih. Dvije slike nikada mi neće izaći iz glave: slika vijetnamske djevojčice Phan Thi Kim Phuc, s čijeg golog tijela otpada koža nakon američkog zračnog napada napalmom… Ona je živa i danas, živi u Torontu, oprostila je svojim dželatima… Druga slika je ova, koja mi ni tri godine kasnije ne da mira i koju često vidim pred očima, čak i kada legnem…
U septembru 2015. godine, ova slika šokirala je i zapanjila svijet. Slika sirijskog dječaka Ajlana Kurdija kojeg je more izbacilo na obale Turske dok je s majkom Rahan i bratom Galipom pokušavao pobjeći iz pakla Sirije.
U nesreći su se utopili Ajlanova majka i brat, a preživio otac Abdulah Kurdi, koji je pokušavao spasiti Ajlana. Kada ga je pogledao, krv mu je tekla iz očiju. Posljednje riječi malenog Ajlana bile su: “Tata, molim te, nemoj umrijeti.“ Tri godine kasnije, rat u Siriji i dalje traje, malenog Ajlana više nema, psi rata završili su njegov život, a ova slika ostaje jedna od najupečatljivijih slika koja pokazuje brutalnost rata i ludila zvijeri u ljudskom obliku.
I sada, dok gledam ove slike, oči mi navlaže suzama. Njegovo bespomoćno tijelo, njegove rukice ispružene pored tijela, njegova majičica natopljena vodom, njegova mokra kosica, njegove lijepe cipelice…zamišljam kako su izgledale posljednje minute njegovog mladog života dok je gubio dah pred naletom vode…samo čovjek bez ikakvih emocija može ostati nijem gledajući ove slike.
Ajlane moj mali, znam da me ne čuješ, ali tamo negdje u Bosni, koja je preživjela nešto slično kao tvoja zemlja, sjetim te se jako često i proklinjem zvijeri i monstrume koji su te odveli..ne biram riječi opisujući ova čudovišta..Nije te odvelo more, odvele su te ljudske nakaze, i one u Siriji, i one izvan Sirije. I to je njihovo najveće prokletstvo i najveća optužnica…Anđele mali preslatki, nadam se da si na onom svijetu pronašao mir i spokoj, daleko od varvara i ubica, daleko od monstruma koji su oteli tvoje djetinjstvo i nisu dozvolili da ideš u školu, osjetiš prvu ljubav i grliš svog medu kao što si ga grlio prije nego što si krenuo na put smrti.
Nisu ti dali dušmani.
/Mladen Marić/
