Stari grade na brodu od Save…
Na prijelazu među Slavonijah,
Brojanice od mile ravnice,
Lijep varošu- naša uzdanice.
Mili su mi sokaci i staze,
I kupole sa Pokrovskog hrama,
Stari hrasti i dašci od slave,
LJepotice zaspala kraj Save.
Mili su mi tvoji velikani,
Tvoji domi starodrevnih pasa, (koljena-pas)
Vidovići i Čubrilovići,
U stopu im stoje Subotići.
Mio mi je Ugrenović proto,
Taj neimar u vremena smutna,
Koji zbira pravovjerna zrna,
Prvu brazdu vjere da uzbrna.
Milo mi je svako ko prominu,
I ostavi u tebi pečata,
Gledajući u savske talase,
I slušajuć od tambure glase.
Haki-beže što si se stužio,
Il’ zbog kule, il’ zbog vjerne ljube,
Il’ ti se povrijedila Munja,
Uspomena što po polju lunja?
Mahobeju bilježi nas svjetlom,
da se vide brci i šeširi,
Da se vide i lule i bore,
o kojima samo rijetki zbore.
Austrijo i tebi smo dužni,
U stihove pohvalu odati,
Jer ti diže Vjećnicu kraj Save,
Ogledalo ponosa i slave.
Najmiliji proto Subotiću,
Šeširane sa šeretskim štapom,
Sve oslušnem tvoje baritone,
Kada zvona na večernju zvone.
Gdje si danas grade velikana,
Stamen hrasta i vitih jablana,
Gdje si grade slavom ovjenčani,
Ko ti silu u njedrima brani?
Tu si, spavaš, i sakupljaš snagu,
Sapira se skerletna dolama,
Staračke se odmaraju ruke,
Da prihvatiš djecu i unuke.
/Дарио Дринић/Приче из Лијевча/
