Poezija nekoliko pjesnika popraćena zvucima frule, pozdravljena apaluzima publike, odzvanjala je krajem maja u staroj vodenici te pored rječice Jurkovice u potkozarskom selu Mašići.
Priroda, točak stogodišnje vodenice sa kojeg pljuska bistra planinska voda i kamen ispod kojeg sipa kukuruzno brašno, nadahnuli su Ranka Preradovića, Mirka Ljubanića, Stevku Kozić Preradović, Nenada Janjetovića i Tihomira Levajca da stihovima snažno krenu u susret, u zagrljaj prirodi.
Stihove poklonjene mještanima Mašića i drugim gostima vodenice Majur Dragana Rakovića, zvucima frule oplemenila je profesorka Smilja Đuričić iz Doboja. Ona godinama svira frulu, dvojnice, šargiju i harmoniku. Porijeklom je iz Boljanića na Ozrenu, ali je često u potkozarskom kraju.
– Poezija koju sam slušala u vodenici i pored potoka podsjetila me na djetinjstvo, kada sam se na sličnim izvorima tradicije pojila muzikom i pjesmom predaka. Godinama sam u školi predavala umjetničku muziku, a njegovala tradicionalnu. Najljepši cvjetovi budućnosti niču iz korijenja prošlosti – kazala je Smilja Djuričić.
Sa zvucima njenih svirala miješali su se šum potoka, klepetanje velikog drvenog točka vodenice i poezija, lijepe pjesničke riječi koje plijene, odzvanjaju i osvajaju publiku zanesenu umjetnošću, skulpturama koje su izvajali priroda i čovjek.
U jedinstvenom ambijentu, u Mašićima, predstavljene su nove knjige Nenada Janjetovića “Kako spoznati univerzum, prirodu i sebe”, “Kako do zdravlja”, “Kako do prirodnih znanja i čistog razuma”.
– Ovdje slavimo zdravlje i prirodu, spoj o kojem Janjetović uporno ukazuje kao najvažnijem faktoru ljudskog zdravlja – kazao je profesor Tihomir Levajac.
O knjigama Nenada Janjetovića, koje je objavila Književna zajednica “Vaso Pelagić”, ali i svome stvaralaštvu, nadahnuto su govorili Ranko Preradović i Mirko Ljubanić iz Banjaluke. Janjetovićeve knjige, koje u čvrstu, neraskidivu vezu dovode zdravlje i prirodu, kako je rekao Levajac, promovisane su na čudesnom mjestu, u vodenici, pored potoka, u okruženju šume i livade.
– Odavde želimo ukazati na vrijednosti koje treba čuvati, a to je priroda, to su nezagađene bistre rijeke u kojima još ima pastrmke, naše šume, pluća svih nas. Ako to sačuvamo, naš duh će lebdjeti vječno ovuda, a poezija, pjesme i priče koje pišemo postaće spomenici – kazala je pjesnikinja Stevka Kozić Preradović, porijeklom iz obližnjeg sela Gornji Karajzovci u Lijevče polju.
Profesor iz Banjaluke Tihomir Levajac je veliki dio svoga umjetničkog opusa posvetio prirodi, dovodeći je u diretnu vezu sa pripovjedačkom misijom, njenom ulogom među ljudima.
– Borio sam se za stari hrast u Banjaluci, koji se osušio, napisao knjigu o njegovom životu i skončanju nebrigom ljudi. Ovdje sam podstaknut drugačijim iskustvom. Ovdje u Mašićima, u Potkozarju, s pravom veličamo ljude koji se bore za prirodu, čuvaju podareno od prethodnih generacija i tome uče svoju djecu – ispričao je Levajac iznoseći snažne impresije sa improvizovane pozornice, ispred vodenice, odakle se širi miris kukuruzovog brašna i vrućeg hljeba, a između tek olistalih grana probijaju zraci sunca.
Jedna vodenica u tri sela
Kod vodenice „Majur“ prepliću se granice tri sela. Vlasnik Dragan Raković kaže da je u katastarskim knjigama upisano selo Mašići ali da narod vjeruje kako se tu ukrštaju Donja Jurkovica, Jazovac i Mašići.
– Šumarak je u Mašićima, rječica zauzima teritoriju Jurkovice, po kojoj je i ime dobila, a vodenica je najbliža Jazovcu. Međutim, ovdje smo sve međe izbrisali ljepotom koju nam je podarila prioroda, u trouglu potkozarskih sela – smatra Raković dok na ognjištu pucketa vatra, a pjev ptica dopire iz šume.
Svestrani Mirko Ljubanić
Ljekar u penziji, Mirko Ljubanić iz Banjaluke, kaže da je umjetnošću oplemenio dušu, promijenio život. Od kada je skinuo bijeli ljekarski mantil prihvatio se pera, pisanja i knjiga.
Objavio je nekoliko zbirki poezije i pripovjedaka, a snimio je i nekoliko narodnih pjesama. On je ljekar, pjesnik i pjevač, što je dokazao i kod mašićke vodenice.
/Srpskainfo/
