Srpčanin Boško Budimčić (91) jedan je od najstarijih profesionalnih vozača na ovim prostorima, a volana se ne odriče ni u desetoj deceniji života.
Za 68 godina vozačkog staža prevalio je više od 1,2 miliona kilometara, a promijenio je najmanje 20 službenih vozila i za to vrijeme nije zabilježio nijedan ozbiljniji incident u saobraćaju, što je prava rijetkost.
Penziju koju prima već 37 godina stekao je radeći kao vozač u srbačkom sanitetu, komunalnom preduzeću i privatnoj firmi “Sava” ali se najduže zadržao u opštinskoj upravi gdje je proveo 23 godine.
Djetinjstvo je proveo u rodnom selu Lilić odakle je svakog dana pješačio više od tri kilometra do škole u Kukuljama, a nerijetko je išao i bos do škole jer je kako kaže, u to vrijeme vladala velika neimaština. Tada nije ni slutio da će gotovo cijeli radni vijek provesti na točkovima jer je nakon četiri razreda osnovne škole upisao školu za rezervne oficire i podoficire u Hrvatskoj.
– Za to vrijeme me vežu lijepe uspomene, ali nisam mogao značajnije napredovati u vojsci jer su mi na pregledima rekli da imam nekih problema sa srcem. Poslije su mi predlagali da budem pisar što nisam prihvatio, a onda sam se zainteresovao za posao vozača jer sam dobio ponudu da prevezem neku robu i tako je sve počelo – rekao je Boško.
Obuku je završio kod majstora Mehe Hepića u Gradišci, a vozački ispit položio pred sarajevskom komisijom. U početku je vozio kamione da bi potom prešao na automobile.
Za razne firme vozio je “vartburg”, “fijat 1100”, “volgu”, “pežo 404”, dva “sitroena” zvana “ajkula”, “fijat 132”, a povremeno je vozio i terenski auto “landrover” i autobus marke TAM.
– Najteže mi je bilo u sanitetu. Tada još uvijek nije postojao Dom zdravlja u Srpcu nego zdravstvena stanica. Često su me budili u pola noći da vozim hitne slučajeve, a tada nismo imali čestito vozilo za te namjene već smo prevozili bolesnike kamionom. I to po dva do tri pacijenta odjednom. Tek poslije je iz Sarajeva stiglo namjensko sanitetsko vozilo – prisjeća se Boško.
Radeći u lokalnoj upravi vozio je čak šest predsjednika opštine za koje ga vežu lijepe uspomene, a sa nekima od njih, koji su još među živima, i danas je u kontaktu.
– Trudio sam se da budem profesionalan vozač u pravom smislu riječi i da uvijek pristojno izgledam kad sam na dužnosti. Zato se ponekad dešavalo da me zamijene sa funkcionerima i požele mi dobrodošlicu kao predsjedniku, ali to je uvijek bilo simpatično i tadašnji opštinski čelnici nisu se previše ljutili zbog toga – kaže Boško.
Iako ga godine pritišću i sve češće odlazi kod ljekara, još je zdravstveno sposoban da upravlja vozilom i nikuda ne ide bez svog “ford eskorta” iz 1976. godine koji je prešao svega 80.000 kilometara. Prije “forda” je imao “opel rekord”, “škodu” i “fijata 125”, ali mu je sadašnji automobil najviše prirastao za srce.
– “Ford” maltene nema nikakve kvarove i redovno prolazi tehničke preglede. Prije osam godina sam čak dobio i priznanje na druženju veterana oldtajmera u Laktašima koji su se oduševili kako je očuvan. Voziću ga sve dok me starost potpuno ne savlada i dok me pamćenje i razum budu služili – rekao je Boško.
Šest decenija u braku
Boško se dva puta ženio, a brak sa sadašnjom suprugom Mlađom traje punih šest decenija. Kako kaže, nikada nisu imali velike svađe u braku i ponosan je što su stekli veliku porodicu koju čine kćerke Desa i Branka, zetovi i pregršt unučića i praunučića koji ih redovno obilaze.
/Glas Srpske/
