Nekada su gradiška ali i ostala sela u Bosni i Hercegovini imala dosta više života. Živost se osjeti najviše tamo gdje je mladost i dječiji krici. Tako je bilo u Gornjim Podgradcima, koji su bili centralno selo za sela Potkozarja, a stadion i škola bili mjesto okupljanja, svađa, ljubavi, prijateljstava, sportskih i svih drugih manifestacija.
Kažu naši stari Gradiščani da se dobar fudbal igrao kod nas, a da su najbolji bili u Kozari, kojoj su za vratom duvali Podgradci i FK Lijevče. Sloga DIPO iz Gornjih Podgradaca je prije 10 i više godina imala preko tri omladinske selekcije, danas se jedva skupi jedna.
Baš su ta djeca nekada, a danas ljudi koji su se poženili i rasuli po bijelom svijetu, nakon kraćeg dogovaranja uspjeli da se skupe i odigraju nekoliko utakmica kako bi se podsjetili kako je to nekada bilo kada su bili djeca.
Stadionom su se promaljali jači i dublji krici, snage nije bilo ni blizu kao nekada ali je ostao smijeh, onaj duboki dječiji kome su se svi radovali u mometima kada bi užurbano vezali pertle i trčili na igralište, bilo da oni igraju ili prvi tim, samo da ne daju lopti da miruje.
Utakmice su bile dinamične, mnogi su pokazali da u njima nije umro sportski duh ali najbolji pojedinac se istakao tek u poznim godinama i odnio titulu najboljeg igrača. To je “okorjeli” Podgradčanin Slobodan Karlica zvani Džona.
Ovi momci su pokazali da se svoje selo istinski voli i da se njemu čovjek uvijek vraća. Na žalost svjedoci smo da sela polako umiru, a i fudbal u njima, i to onaj fudbal koji je najzanimljiviji, čije rivalstvo je najveće i najčistije, interes je poklonjen trećem poluvremenu koje traje do sljedeće utakmice.
