”Narodni zbor na Veliku Gospojinu za Karajzovčane je oduvijek značio veliki događaj, gotovo najvažniji u toku godine.
Mjesecima unaprijed su se djevojke spremale za taj dan, kupovale su nove cipele ili sandale, šile suknje i bluze, haljine, tražile su se što ljepše marame za povezivanje na glavu, razni ukrasi i nakit, šnale, đinđuve, ukosnice, mirišljavi sapuni, razni drugi mirisi i pomade, rumeni papir za mazanje lica itd.
Jednostavno, trebalo je za taj dan izgledati promjenjena i naročito dotjerana, jer za mnoge djevojke je Velika Gospojina bila prilika za upoznavanje sa momkom, sa kojim će kasnije možda ući u brak. I nije malo slučajeva bilo da djevojka baš toga dana sa zbora pristane da bude odvedena za momka, što je obično oglašavano pucanjem iz pušaka, jer je to najčešće bivalo bez dogovora sa roditeljima.
Tek nakon oglašavanja pušaka mnogi roditelji krenu kroz zbor tražeći svoju ćerku i tek tada ustanove čija je otišla. Bilo je tu namještanja, odnosno dogovora sa roditeljima, pogotovu ako se radilo o dobroj prilici, ali se u datom trenutku roditelji i rodbina pretvaraju da su iznenađeni, jer je u to vrijeme donekle predstavljalo sramotu da djevojka ode momku u kuću prije vjenčanja.
Obično poslije toga, kroz par dana uslijedi dolazak nekoga sa momkove strane kod curinih roditelja radi pomirenja. Momci su se pored nabavke nove odjeće i obuće spremali i po drugim pitanjima. Nabavljali su nove usne harmonike, razne baterijske lampe, čakije i škloje… Uoči samog zbora hrastov gaj u groblju je bio osvjetljen raznim lampama na karabit i na gas, zatim fenjerima i naloženim vatrama…Takođe, na dan uoči zbora, a i na samu Gospojinu ujutro rano u groblju su pucali možarevi- velike čelične čaure nabijene kamenjem i ciglom, pomješano sa barutom- a na zadnjem dijelu čaure je bila kapisla koja je usijanom šipkom aktivirana i vršeno je opaljivanje.
Ovi pucnji iz možareva su se mogli čuti u nekoliko okolnih sela, čime je zvanično oglašavano održavanje zbora. Najbrojniji posmatrači prilikom opaljivanja možareva bila su djeca, a pošto je bilo prilika da neki odvažniji čovjek opaljivanje vrši prinošenjem upaljene cigarete na kapislu, to je za djecu bilo posebno interesantno i u dotičnom su gledali velikog junaka.
Na sam dan Velike Gospojine se znalo okupiti na hiljade ljudi, žena i djece. Veliki broj je dolazio zaprežnim kolima, pa su se za tu priliku stavljali kožni ili pleteni sicevi, kupovale se nove kamdžije, orma je morala biti namazana da se sija, jednom riječju, sve je trebalo biti svečanije nego običnim danima…U gaju groblja je na desetak mjesta igralo pleteno kolo uz pjesmu na dvije strane. Na jednoj strani su pjevale djevojke, a na drugoj momci. Milina je bilo stati pa slušati divne glasove naših djevojaka i momaka, jer su se prosto nadmetali ko će ljepše zapjevati. Pored pletenih kola uz pjesmu igrala su se i kola uz muziku: kukunješće, vranjanka, tanac itd…
Interesantno je pomenuti i to da su djevojke, igrajući u kolu, držale u ruci maramicu jer se nisu nosile ručne tašne, a rijetko je koja imala džep na haljini. Maramicu bi cura obično držala omotanu jednim krajem oko prsta, kako joj je neko ne bi mogao neopaženo oteti. Otimanje maramice od cure je u to vrijeme bio jedan od načina izjavljivanja simpatija i ljubavi, te ako cura bez većeg otpora pusti maramicu da je udvarač uzme, značilo je da prihvata njegov izazov.
U protivnom, u onoj masi zbora se znalo najednom primjetiti da se negdje uhvatila gužva, a zatim bi se ustanovilo o čemu se radi. Momak je uhvatio jedan kraj maramice i nastoji da je otme. U prvo vrijeme djevojka uspjeva sama da se odbrani, a kad momak postane agresivniji, onda u pomoć slabijoj strani priskaču njeni najbliži i tu se uhvati prava gerga, ali se ipak sve završavalo bez nekih posledica, jer zbog toga nije poznato da je dolazilo do većih sukoba ili tuče. Djevojka je na neki način odbranila svoju čast ako je sačuvala maramicu od onoga ko joj nije odgovarao.”
Foto: Djevojke i momci u zborskoj spremi oko 1930.
