Djeca smo prošlog vijeka, od malena učeni na trku.
Čim smo iz hodaljke izašli, trčali smo. Po kući, po livadi, po vrtiću i školi. Bježali od pruta, kupanja, zadaće, spavanja, ganjali jedni druge, smišljali igre razne, samo neka se trči do mraka. “Tako smo i odrasli, vaspitani spartanski”, kažu stihovi naše popularne pjesme.
Trčali smo po komšiluku, krali trešnje, bježali od pasa. Znate ono kada negdje trčite, vi i vaš drug i sretne vas komšija i dobaci “koji je brži, ko je brži”? Pa vas onda sretne dok sjedite i kaže “Mali, ko je od vas dvojice brži da mi donese nešto i dobije nešto od mene”.
Djetinjstvo je tako prolazilo uz trku po danu, a naveče bi bila trka za daljinski. Ćaća je uvijek neku politiku ganjao, a ja “daj tata prebaci na HRT2 ili BHT ima miting Zlatne lige”.
Trči tamo Asafa Pauel, vidi opet brat Bekele odustaje na 9500 metara da bi Kenenisa stigao do svjetskog rekorda. Tero Pitkamaki baca koplje na atletsku stazu, Jelena Isinbajeva svaki miting ruši novi rekord, El Geruž, Lebedjeva, Marija Mutola…
Berling, Cirih, Rim, Pariz, Oslo, Medina Šehić i BHT. “Kraljica sportova” je u mojoj kući redovno bila praćena, ali ulaskom u novu deceniju sve manje. Pratila su se Svjetska i Evropska prvenstva, ali na kraju se atletika samo gledala na Olimpijadama.
No, toliko godina pratiš, a nemaš za koga navijati. Navijaš za braću Ruse i ljubomorišeš jer Blanka Vlašić stalno komšijama donosi uspjeh.
A onda vremenom kako moje praćenje atletike poče opadati, tako se probudiše naši.
Te 2013. zagrmi Lužnjiki od “munje” Emira Bekrića, padaše rekordi Tatjane Jelače u bacanju koplja, a te godine poče i strahovlada Ivane Španović.
Na srpske uspjehe smo navikli, samo je bilo pitanje vremena kada će krenuti i atletika.
Ali, igrom slučaja živimo u zemlji gdje je sve na dnu pa i sport. Zastava BiH se jednom vidjela na Svjetskom prvenstvu u fudbalu i rukometu i nekoliko puta na Eurobasketu.
Na pobjedničkom postolju “žuto-plavu” zastavu sa zvjezdicama mogli su vidjeti samo zaljubljenici u sjedeću odbojku ili simpatizeri džudoa.
Kako su godine prolazile, ja sam svoje trčanje smanjio na minimun, ali je jedan momak iz Kaknja sebi za punoljetstvo poklonio članstvo u Atletskom klubu “Zenica”. Od tada je on trčao sve više, a ja sve manje.
Do te neke 2015.godine za njega se čulo samo u dva kantona, a onda na čuvenom stadionu “Luj II” u Monaku, pobjednik trke na 800 metara u okviru Dijamantske lige postaje Amel Tuka iz Bosne i Hercegovine.
Od tada Džeko dobi konkurenciju u popularnosti među Bh. sportistima, a ova država novog junaka koji joj ponosno pronosi ime .
Peking i Kina su prvo mjesto na svijetu u kome se vijorila zastava BiH sa pobjedničkog postolja, prije samo četiri godine Amel donese istorijsku bronzu.
Treće mjesto sa Svjetskog prvenstva postade njegov najveći uspjeh u karijeri, sve do aprila ove godine i banjalučkog polumaratona.
Vrijeme mi je da se konačno aktiviram i potrčim kao nekada, pa makar na 5 kilometara. To jedini način da počnem, bolja motivacija ne treba nego dokazati se pred 1000 učesnika. Bez dana treninga sam startovao i držao se dobro do polovine trke, a onda počinje strmoglavi pad i jedina želja mi je bila ugledati cilj u koji uđoh dvije sekundi prije 30. minute.
Duša mi je ostala, tražim vazduh, ponosan na medalju koju sam dobio za učešće. Sav znojan u VIP loži ugledah Amela Tuku i priđem da se pozdravim.
– Na koliko si trčao? – upita me.
– Na pet….
– Jesi išao ispod 20 minuta?
– (Mislim u sebi da sam išao toliko sada bih bio s njim u loži) Ma jedva pola sata.
– I kakvi su ti planovi dalje? – upitah ga.
– Čekaj, Nada me zove, Haloo…
I tu se završi razgovor sa momkom koji je juče postao vicešampion planete u trci na 800 metara, sa novim ličnim rekordom 1:43.47 i zlatnim slovima ponovo upisao Bosnu i Hercegovinu u istoriju “Kraljice sportova”.
Od njega je jedino bio brži Donovan iz Amerike, dok su iza njega ostali mnogi koji trčaše kao mali, ali nisu imali onog komšiju koji ih pita:
“Mali, koji je brži od vas dvojice”.
Amele, najbrži si.
