Prema riječima ministra za naučnotehnološki razvoj, visoko obrazovanje i informaciono društvo Republike Srpske Srđana Rajčevića dugoročna transformacija visokog obrazovanja bi trebala biti završena do 2035. godine. Tada ću i ja biti star, a pitaj Boga kakvi će biti ministrovi nasljednici.
Svaka transformacija visokog obrazovanja na našim prostorima je rađena nakradno, i najčešće se sjeklo sve, i što valja i što ne valja. Na kraju bi reforma išla iz korijena i niko se na nju nije mogao godinama priviknuti, a kada bi se privikao, došla bi neka nova, i tako konstantno Jovo na novo.
Kada govori o reformi visokog obrazovanja, predsjednik vlade Republike Srpske Radovan Višković kaže da bi trebalo da se ugledamo na region, isti onaj region koji tapka u mjestu i u kome samo pojedinci u garažama prave ogromne iskorake. Primjera radi, ni jedno od 10 najtraženijih i najplaćenijih zanimanja danas, prije deset godina nije ni postojalo. Kakav onda region, region nama služi za to da sve što tamo vidimo prepišemo, i sprovedemo onako kako nama odgovara.
U Zakonu o visokom obrazovanju Republike Srpske u članu 2) stav 1. piše da je “visoko obrazovanje djelatnost od opšteg društvenog interesa u Republici”. Vođen ovom rečenicom zakona, zapitam se zašto je sve centralizovano u Banjaluci i zašto Banjaluka ima najviše interesa dok svi ostali student troše u njoj, ostanu tu živjeti ili “pobjegnu” u inostranstvo.
Zašto se ne bi napravila regionalizacija, gdje bi recimo sjedište određenih fakulteta preselili u druge gradove ili opštine. Primjer grada Gradiška, koji ima potencijal i svu tehničku mogućnost da bude sjedište Poljoprivrednog fakulteta, je samo jedan od mnogo primjera koji bi donio napredak ostatku Srpske i unaprijedio njene lokalne zajednice. Kada mislim na tehničke mogućnosti, onda mislim na blizinu Banjaluke, bogat poljoprivredni kraj i geografski potencijal, bogat istorijat širokog spektra poljoprivrednih aktivnosti na ovom prostoru.
Ovako imamo stanje da nam se manje lokalne zajednice pustoše, gubimo sela, a centralizacija u Banjaluci proguta i ono malo mladeži koja odolijeva migriranju na zapad.
Dočekali ili ne tu 2032. godinu, svakako ćemo gubiti manje lokalne zajednice. Jedan od načina da to usporimo jeste regionalizacija Univerziteta u Banjoj Luci, koja može biti pionirski poduhvat u spašavanju Republike Srpske, jer je došlo vrijeme da nam je svaki mladi čovjek bitan, a aktuelna vlast nam ne dokazuje da ima alate da zadrži ljude i spriječi njihovu emigraciju.
