Iako na plećima ima 65 godina, Bogdan Kotaraš poljoprivrednik iz srbačkog sela Kukulje, kaže da je prevalio tereta za cijeli ljudski vijek.Oronulog zdravlja i žuljevitih ruku Bogdan se bori sa životom, nastojeći da vlastitim radom savlada svakodnevne prepreke. Kaže da posustaje…
Nije ni čudo jer Bogdan dva dana u sedmici odvaja za odlazak na hemodijalizu u Laktaše. Četvrkom i nedjeljom je na pijaci u Gradišci, a preostala tri dana u sedmici, ako mu zdravlje dozvoli, provede na njivi.
– Supruga i ja sijemo 80 dunuma zemlje. Bavimo se isključivo proizvodnjom povrća i to na otvorenom. Imamo i traktor, ali teško je. Sunce, vjetar, kiša, suša, sve se prelama preko naših leđa, žali se Bogdan.
Na zelenoj pijaci u Gradišci Bogdan prodaje prvoklasno povrće sa svojih parcela. Poznat je po crvenom luku i onom srebrenjaku, blitvi, mrkvi, paprikama, paradajzu. Njegovi kukuruzi pečenjaci prvi dospiju za berbu, a tu je i kukuruzno brašno, celer, paprika, cvekla i drugi proizvodi sa njive.
Ova jesen je bila lijepa bez mraza, tako da je berba povrća produžena do kraja novembra.
– Sve što prodajem je svježe. Evo, paprike sam ubrao dan prije pijace. Još uvijek na njivi imam i kupusa, cvekle i drugog povrća, samo da je zdravlja, priželjkuje Bogdan.
Na pijaci zaradi tek minimalnu platu
Ovaj skromni poljoprivrednik nema penziju, niti će je imati. U mladosti je, kako reče, radio nekoliko godina u Italiji, taman toliko da kupi traktor i priključke. Kaže da bi bolje prošao da je tamo i ostao.
– E, da sam ostao u Italiji sad bih vjerovatno zdraviji išao u penziju. Ovako jedino primanje koje imam je borački dodatak. Ostao sam bez zdravlja, dobro je dok mogu još malo raditi. Imam dvoje djece i oni se spremaju da idu u Njemačku. Tako je najbolje, valjda će pogledati malo i svoje roditelje, kaže Bogdan Kotaraš,poljoprivrednik koji se nakon povratka sa pijace sprema za sutrašnji odlazak na hemodijalizu.
Priznao je da za desetak dana sa pijace kući donese oko 500 maraka. Od toga mora platiti naftu za traktor i ‘golfa dvojku’ kojim dovozi povrće na pijacu. Preostali dio ostavlja za lijekove, hranu i dažbine. Ne pretekne ništa, a zima na pragu.
Zahvalan je, kako kaže, svojim redovnim kupcima, koji mu daju volju za posao i nadu za naredni dolazak na zelenu pijacu u Gradišku. Njegov život je u svojevrsnom trouglu Srbac – Gradiška – Laktaši.
/Boško Grgić/mojsrbac.info/
