Često smo svjedoci prolaznosti. Sve više je usputnih stanica, onih koje ne zadržavaju pažnju čovjeka dovoljno dugo da poželi da tu vječno ostane. Bezgranična ljubav, ljubav kao zadnja stanica nažalost postaje mit, no još uvijek možemo da se prisjetimo da je nekada i ovaj fenomen postojao. Uz malo truda možda ga i oživimo.
Ljubav koja je porazila smrt
Smjenjivali su se dan i noć, godišnja doba, snijeg i vrelina sunca. Ispraćale i dočekivale godine, mijenjao se svijet. No, nešto je ostalo netaknuto, zaštićeno od vremena, da, čak i od vremena koje je najopasniji neprijatelj u istoriji kako svijeta tako i ljubavi.
Šta se to održalo uprkos svim naporima prolaznosti, uprkos ucrtanim borama? Održala se njihova ljubav koja je sinonim za riječ bezgranično, sinonim za vanvremensko.
Nevidljivi prsti umjetnosti
Milenu Dravić i Dragana Nikolića spojila je zajednička strast. Ljubav prema glumi, opčinjenost umjetnošću isprepletene dvije priče ukrstile su se u jednu. Jednu zajedničku koja vrijedi više nego bezbroj posebnih, samostalnih i usamljenih.
Krunu na svoju ljubav stavili su 1970. godine na snimanju novogodišnjeg filma „Kako su se volele dve budale“. Jedna pauza za ručak, dvoje ludo zaljubljenih. Prosto, jednostavno. Prilikom njegovanja i uzgajanja svoje ljubavi, nikad nisu zapostavili onu prvu koja ih je i spojila. Sama činjenica da su se vjenčali upravo prilikom snimanja filma jasno govori koliki je bio značaj umjetnosti, umjetnosti kojoj su odali počast i iskazali zahvalnost uključivši je u najradosniji dan.
Poštovanje, empatija i more ljubavi
Njihov recept za „živjeli su srećno do kraja života“ sasvim je jednostavan, prost. Bez pretjeranih komplikovanih i ustaljenih fraza savremenih savjetnika. Bez inata, prkosa i bijesa.
Tolerancija i razumijevanje.
Da, tako prosto. Temelj za stabilnost, temelj za uspijeh. Temelj za početak jedne ljubavi veće od svega na svijetu. Odavno smo prestali da se borimo. Tolerancija nam je strana riječ.
Jedna svađa, uzdrman okean, jedna oluja. Da li odmah zamrzimo i napustimo okean? Ne, ako vidimo njegovu suštinu i ljepotu, vratićemo se i nakon pokojeg talasa.
Zlatne godine
Bio je to početak ogromnog ljubavnog scenarija. Scenarija sa čak 47 ljeta, 47 zima, jeseni i proljeća. Ovaj neopisivi sinonim ljubavi nije prestao da se ispisuje, predstava nije prestala da se igra čak ni 11. marta 2016. godine kada je jedan od glavnih likova napustio ovaj svijet.
Dragan Nikolić odigrao je svoj poslednji komad, sa najvažnijim saputnikom. Da li je tu stavljena tačka? Ne, naprotiv. Dragan je nastavljao da živi kroz Milenu, a nakon 14. oktobra 2018. godine oprostili smo se i od njegove Milene. Najljepši par Jugoslavije nastavlja da živi čak i nakon smrti.
Njihova ljubav bez roka trajanja biće lekcija i inspiracija generacijama i generacijama. Na nama je da ih sačuvamo, baš kako su oni sačuvali nadu. Nadu u pravu, istinsku i vanvremensku ljubavnu priču kojoj smrt ne može baš ništa.
Pratite ”Micro mrežu”:
