Dragana Jankovića, poznatijeg po nadimku Jane, konobara iz Gradiške, od ostalih kolega izdvaja specifičan stav prema gostima, prema poslu i zanimanju koje je prije trideset godina odabrao, kao svoj životni poziv.
”Kafana je stalna pozornica na kojoj ravnopravno defiluju pobjednici i gubitnici, radnici i umjetnici, mladi i stari, zdravi i bolesni, tužni i veseli, usamljeni i zaljubljeni… Svako od njih nosi neku posebnost. Kada osjetim da je gostu potrebno malo razgovora, ne oklijevam da sjednem sa njim, platim piće i učinim dan boljim za njega ali i za sebe”, objašnjava Jane svoje shvatanje konobarskog zanata.
Konobarsku tacnu prvi put uzeo je u ruke i uslužio goste u petnaestoj godini. Bilo je to prije poslednjeg rata, prilično davno. Već tada kod njega se javila želja da mu ovaj posao postane profesija, da od nje živi, da zarađuje.
”Osjetio sam tada, sasvim slučajno, da se u meni probudila ljubav prema ugostiteljstvu, mada prije nisam imao priliku da naučim bilo šta o tome. Moja interesovanja bila su sport, muzika, čak i poljoprivreda jer sam rođen i odrastao u Rovinama, u srcu Lijevče polja”, kaže Dragan Janković.
On je završio je Ugostiteljsku školu u Gradišci, u koju se upisao, sasvim slučajno.
”Poslije osnovne moja želja bila je gimnazija. U vrijeme upisnih rokova, neplanirano sam, sa društvom ušao u Školu učenika u privredi, gdje me, sa grupom vršnjaka, na hodniku, srela sekretarica škole i upitala, za koje zanimanje želiš da te upišemo. Ja sam, zbunjem pitanjem i postiđen, bez dovoljno hrabrosti za negativan odgovor kazao, pa dobro, šta imate. Ona mi je odgovorila da ima slobodnih mjesta u ugostiteljskoj, uz opasku da ću biti dobar konobar i tutnula mi obrazac, kojeg sam popunio i predao zajedno sa ostalim dokumentima”, ispričao nam je Jane, rado se prisjećajući tog prelomnog događaja koji je odredio njegov život.
Taj trenutak, priča, u njemu je pobudio bujicu razmišljanja o ugostiteljstvu, o zanimanju o kojem prije nije razmišljao na takav način.
”Od prvog časa i prvog dana škole, to sam zavolio… Koristio sam svaku priliku da od starijih konobara, koje sam veoma poštovao i uvažavao njihovo isksutvo, naučim što više. Praktična nastava bila je postupna, prvo teorija pa posmatranje, potom manje usluge, sređivanje stolova, usluživanje vodom, pićem, pa sve više”, objašnjava naš sagovornik uslove i okolnosti ulaska u svijet ugostiteljstva.
Poslije završetka škole radio je u nekoliko restorana i kafića, ovdje i u Crnoj Gori, usluživao znane i neznane. Sada je zaposlen u kafiću ”Staro mjesto”, bivšoj austrijskoj carinarnici, pored savskog šetališta i kultne gradiške bašte, stalnom izvoru umjetničke inspiracije.
”Mene i sada, na ovom mjestu lijepih uspomena, drži taj davnašnji zanos. I sada, jednako kao prvih godina volim ovaj posao, bez obzira što se se uslovi bitno promijenili. Gotovo ništa nije kao prije, ni kafići, restorani, gosti, konobarski posao, sve je, u nekom smislu dobilo drugu i drugačiju dimenziju”, smatra Jane obrazlažući okolnosti koje su dovele do tih promena.
”U sadašnje vrijeme imamo neuporedivo više ugostiteljskih objekata nego prije trideset godina. Uslovi za otvaranje su mnogo povoljniji. Kafića imamo na svakom mjestu, što je uslovilo velike potrebe za konobarima, kuvarima i drugim radnicima u ovom sektoru. Norme konobarskog zanata spuštene su na nizak nivo. Problem nije tako jednostavan i lako razumljiv ali ga je moguće objasniti”, uvjerava nas Jane podsjetivši da je teško, u delikatnim ekonomskim uslovima, kada su plate male a potrebe velike, zadržati osmjeh, dobro raspoloženje, dobar odnos prema poslu.
”Mnoge kolege, kojekuda, mislim tu na cijeli region, nemaju adekvatan status, nemaju penzionog i socijalnog osiguranja, plate su mizerne, radni staž pojedini poslodavci ne uplaćuju. To su veliki problemi koji urušavaju kult konobara i cijelog ugostiteljstva. Mlade osobe prihvataju se konobarskog zanata kao prolaznog rješenja do nečeg boljeg, a sve rjeđe kao stalno zanimanje”, smatra Jane, objašnajvajući razlike konobarskog poziva prije trideset godina i sada.
On kaže da se prvih godina trudio da što više nauči od drugih, starijih, isksunijih konobara a sada je opredijeljen da znanje, konobarske manire i odnos prema poslu prenese na mlađe kolege, među kojima i svoje sinove Danila i Nikolu.
Kult kafane i konobara
U kafani se, kaže Dragan Janković, najbolje mogu prepoznati i predvideti društvene promene, politička i svaka druga situacija, i rat i mir, i pobjede i porazi na izborima, stav naroda o svemu i svačemu, smislenim i besmislenim temama. U kafani je najlakše prepoznati ko je ustao na lijevu nogu a ko nije nikako spavao, ko ima problem samoće, koga je nasikirala žena ili ljubavnica, šef na poslu i neko drugi, ko je srećan i zadovoljan a ko nije.
Poznati i omiljeni
Dugačak je spisak poznatih osoba koje je Janković usluživao a sa mnogima od njih uspostavio blisku komunikaciju. Njegovi omiljeni gosti većinom su iz svijeta umjetnosti, scenarista Radoslav Pavlović, glumci Stojan Matavulj, Zlatan Vidović, Radenka Ševa, Mirela Predojević, Lane Gutović, Branko Janković, Rajko Marčeta, Draško Vidović, Admir Mešić, pevači Ana Bekuta, Vesna Zmijanac, Slađa Alegro, Đani, Danica Crnogorčević, Milenko Pavlović Miler, slikari Milovan Čikić, Miodrag Anđelković, Emilija Boroja, Maja Bojić, Sanja Umićević, pisci, pjesnici i satiričari Simo Brdar, Ranko Preradović, Boško Grgić, Srećko Marčeta, Đorđe Latinović…
”U bašti kafića, u kojem sam zaposlen psolednjih nekoliko godina, održavaju se pozorišne predstave, likovne priredbe, filmske projekcije. To mi pruža priliku da uslužim nebrojeno poznatih osoba, umjetnika svih žanrova. To me posebno veseli jer je upravo umjetnost područje koje me oplemenjuje”, rekao nam je Janković.
/Srpskainfo/
