Poslije bratove, bakine, stričeve, majčine i očeve smrti, Jovanu Vranješ (11) djevojčicu iz Kosijerova kod Laktaša, koja je ostala sama, usvojili su Brankica i Slobodan Marić iz Bardače kod Srpca.
Sada je svaki dan ispunjen srećom, veseljem, grajom. Svi zajedno se trude da u njihovim mislima mjesto zauzmu ljepša sadašnjost i srećnija budućnost, a da razmišljanja o bliskoj prošlosti, bar djelimično potisnu od sebe. Za Jovanu je breme nedavne prošlosti, teško, preteško.
Ne instirajući mnogo na tome, ona nam je rekla da su tragedije i smrt, u porodici Vranješ u Kosijerovu, često kucali na vrata, sve dok nisu odnijele njene najmilije, i to redom, baš sve. Prvo je u umro Jovanin trgodišnji brat, potom baka Dosta pa stric Đurađ, kojeg je takođe mnogo voljela.
Njena majka Nada umrla je 2014. u 43. godini a crni barjak zavijorio se na istoj, sirotinjskoj kući i u martu 2020. kada je sa ovog svijeta, u 54. godini otišao i Jovanin otac Milorad, Slobodanov ratni drug i prijatelj iz najtežih dana. Poslije očeve smrti Jovana, rođena 27. avgusta 2010. godine, podsjećaju njeni usvojitelji, kratkotrajno utočište pronašla je u Kosijerovu, u najbližem komšiluku.
Centar za socijalni rad iz Laktaša tražio je mogućnost njenog privremenog zbrinjavanja u domu za djecu bez roditelja. U tome su ih preduhitrili Marići.
”Moja supruga i ja, sa kojom nemam djece, dogovorili smo se da pomognemo Jovani jer smo se, poslije svih tih tragedija, osjećali skrhano, slomljeno. Jovanu smo zavoljeli još dok su njeni roditelji bili živi. Milorad, moj ratni drug iz 16. krajiške brigade, djevojčicu je često dovodio kod nas, da je pričuvamo, dok je on radio na dnevnicu u selu”, veoma emotivno, ispričao je za Srpskainfo Slobodan koji iz prvog braka ima kćerku i sina, ali oni su odrasli i iz Bardače otišli svojim životnim putevima.
Zbog svega što je Jovanu zadesilo, rekla je Slobodanova supruga Brankica, odlučili smo da je usvojimo, da se borimo za nju, bez obzira na zakonske komplikacije.
”Plakali smo, misleći na nju prvih dana, sve dok nije došla kod nas. Socijalna služba nam je predlagala hraniteljstvo uz naknadu ali mi smo to odbili. Nismo htjeli nikakvu naknadu nego da Jovani samostalno pomognemo, da ona, poslije velikih porodičnih tragedija i trauma, sa nama uplovi u bolje, u srećnije djetinjstvo”, rekla je ona.
”Tokom višemjesečnih procedura, stekli smo status djelimičnog usvojitelja, jer potpuno nije zakonski moguće zbog njenih godina, zbog životne dobi, ali je u svakom smislu smatramo svojom kćerkom a ona nas svojim roditeljima. Od januara ove godine Jovana je, u pravnom smislu, naša a mi smo mala i veoma srećna porodica”, rekao je Slobodan Marić.
Na ovaj korak odlučili su se, nekoliko dana nakon što je prošle godine preminuo Jovanin otac Milorad, sa kojim je živjela posljednjih šest godina.
”Na ovu krhku djevojčicu, posebno majčinom a potom očevom smrću, srušio se sav njen, djetinji svijet. Vidjevši to, Brankica i ja bili smo skrhani bolom, dramom Jovanine porodice, i zato smo htjeli da joj svim srcem pomognemo, da je prihvatimo u svoju kuću, ohrabrimo, školujemo, usmjerimo da pronađe svoj životni put i svoju srećnu zvijezdu”, ispričao je Slobodan Marić, penzionisani policajac mekog srca, humanista i rodoljub.
On nam je rekao da žive skromno, da Brankica radi u drvnoj industriji u Srpcu ali da imaju dovoljno za sebe i za Jovanu. Njenim dolaskom, napominju, sve se promijenilo, postalo bolje i smislenije. Opremili su i sobu za nju, sa mnogo igračaka. Tu provodi mnogo vremena, uči, priprema se za školu.
Na zidu su i fotografije sa roditeljima i usvojiteljima, a pored radnog stola, uvijek pri ruci i na pogledu je veliki plišani medo kojeg je kupio njen otac Milorad. U savladavnju lekcija, naročito matematike, istorije i vjeronauke, pomažu joj Brankica i Slobodan. Jovana pohađa šesti razred Osnovne škole „Dositej Obradović“ u Razboju.
”Svakodnevno je, ujutro oko sedam vozim u školu, a oko pola jedan idem po nju, poslije završetka nastave. Dobro se uklopila u novu sredinu, jer je prije dolaska kod nas pohađala Osnovnu školu u Aleksandrovcu. Veoma je vrijedna, marljiva, redovno uči školske lekcije. Borimo se zajedno da sve bude dobro i da Jovana ima što bolji uspjeh”, opisuje Slobodan Marić njihovu svakodnevicu i školske obaveze.
On kaže da je Jovana veoma vrijedna, a poslije naučenih lekcija, pomaže u domaćinstvu, hrani sa njim stoku, ali se i sa vršnjacima igra u dvorištu i naselju.
”Ona je vesela, trčkara uvijek negdje i svima se javlja. Kada je vidimo nasmijanu, i mi se osjećamo dobro. Tada nam je najljepše jer postajemo svjesni da činimo dobro djelo”, kažu Brankica i Slobodan dok ih Jovana, priljubljena uz oboje, pažljivo sluša i odobrava.
Kada sam živjela kod komšinice, otvara nam Jovana vrata svog tužnog djetinjstva i rijetkih, lijepih trenutaka, oni su došli po mene.
”Bila sam veoma srećna zbog toga. Sjećam se da sam ih nestrpljivo čekala. Željela sam da idem sa njima i da kod njih živim. Oni su moji drugi roditelji koje mnogo volim. I taj dolazak u Bardaču, za mene je bio lijep, prvi put dobila sam svoju sobu, nekako mi je sve krenulo iz početka, kao da djetinjstvo počinjem iznova, eto, tako se osjećam”, iskreno, djetinje toplo a istovremeno mudro i pametno, kako da je mnogo starija, zaključuje Jovan Vranješ, okružena pažnjom, ljubavlju i toplinom. Brankicu oslovaljava mamom a Slobodana tatom.
SREĆA
Najsrećnija sam kada ih poslije ustajanja ujutro, vidim. To mi je dovoljno za početak dana. Oni su veoma dobri, stalno su sa mnom, lijepo se ponašaju prema meni. Volim sve raditi, pomažem hraniti stoku.
Sakupljala sam lješnik i orase, a tata i ja jabuke i groždje, povjerila nam se mala Jovana, djevojčica tužne životne sudbine koja je poslije prvih deset godina života obilježenih tragedijama najmilijih, zakoračila i bolji i ljepši svijet. Sada mašta da završi školu, da izuči za fizioterapeuta i da se zaposli. Tada će, kaže, uzvratiti Brankici i Slobodanu, za svu dobrotu koju čine prema njoj.
/Srpskainfo/
