Sa direktorom kompanije “PMP Jelšingrad” Gradiška, razgovarali smo o brojnim pitanjima kada je u pitanju razvoj privrede kako u Gradišci, tako i u čitavoj BiH.
Gradiški Jelšingrad trenutno zapošljava 260 ljudi, pripada grupaciji “PMP Industries” iz Italije, koja je ovo preduzeće u privatizovala 2006. godine, a sama grupacija ima četiri divizije sa sjedištem u Udinama. Pored Evrope, ova kompanija posluje i u Aziji, gdje ima svoje četiri grupacije. O kakvoj se grupaciji radi govori i činjenica, da je njen generalni direktor Luiđino Poco dolikovan Poveljom počasnog građanina Gradiške. Generalni direktor “PMP Jelšingrad” Gradiška, Branislav Banjac, je pored direktoriske funcije svojim angažmanom kao član doprinosi radu Savjeta za visoko obrazovanje Republike Srpske i Privrednog savjeta u Gradišci.
Upravo iz ovih razloga odlučili smo se na opširan intervju sa direktorom kompanije koja na ovim prostorima planira otvoriti još jedan proizvodni objekat, gdje bi se proizvodile komponente za električne automobile.
Kako Banjac ističe, on je u periodu COVID-a vidio razvojnu šansu Bosne i Hercegovine, jer, kako kaže, tada je globalizacija došla u problem, gdje nije bitan samo jeftin dobavljač, nego i stabilan.
“Kada smo imali te sastanke u Privrednoj komori i ovdje u Privrednom savjeta u Gradišci, dok su svi kukali, ja sam govorio da je ovo naša prilika. Vidio sam da će se na globalnom nivou stvari posložiti i da naš kupac odmah nakon pandemije kaže, ja ne moram imati proizvod što jeftiniji, nego kaže ja moram imati dual sourcing, gdje mi jedan dobavljač mora biti iz Evrope, a drugi može biti iz Kine. Tako će biti jer su naučili da na primjer kroz nabavku higijeskih potrepština iz Kine, gdje je Kina sve zatvroila za izvoz i proizovde usmjerila na svoje tržište, a čitav svijet nema proizvodne pogone da proizvde to sredstvo i samim tim ostaje bez njega.”
Pored navedenog, direktor Jelšingrada je upozorio na još jednu bitnu stvar kada je u pitanju globalno tržište, a to je politička stabilnost. Kako je rekao, privredi ne odgovara da se na međunarodnom planu priča bilo šta negativno, kamoli da priča ide u kontekstu nekog nestabilnog područja.
“Koliko je politička stabilnost u zemlji bitna pokušaću vam objasniti kroz jedan primjer. Kada su bili oni nemiri u BiH 2014. godine, tada je mene kupac iz Holadnije zvao, s obzirom da je sve bilo u medijima. Zvao me je i pitao da li ja mogu obezbjediti isporuku njegovog proizvoda, gdje mu ja odgovaram da mi nemamo nikakve veze s tim ali je on zabrinut zbog svega što vidi u medijima. E sada, uzmite situaciju da taj kupac sutra treba da odluči hoće li nama dati da mu mi proizvedemo proizvod ili da to uradi neko drugi, pri tome se ovdje fokusiram na kupce kojima treba stabilan dobavljač. S toga nam bilo koja negativna priča donosi štetu i praktično će kupac reći e bolje je meni da kupujem od ovog u Češkoj, nego ovog u Bosni, jeste malo skuplji ali je sigurniji.”
Pored dobrog imidža, država treba da obezbjedi svima jednake uslove privređivanja, sa posebnim fokusom na borbu sa sivom ekonomijom. Ovaj problem je i dalje, po Banjčevim riječima, izražen u BiH i nanosi veliku štetu čitavom društvu.
“Problem nelegalnog kretanja radne snage na tržištu nama koji radimo legalno je veliki. Ovdje mislim i nalegalno kretanje radne snage ovdje i u inostranstvu. Porezi i doprinosi su najveća stavka koju jedan poslodavac plaća, u odnosu na porez na dobit, porez na imovinu i druge poreze i ako uzmete u obzir da neko ko ima mogućnost da ne plaća poreze i doprinse i radniku, on mu tu neto platu može dati veću i to je jednom pojedincu interesatno, jer sa druge strane ne gubi ništa, s obzirom da mu je država obezbjedila zdravstveno osiguranje. Na taj način nanosi se štetu društvu, privrednicima, a u krajnjoj liniji i radnicima, bez obzira gdje rade.”
Problem radne snage nije samo izražen kroz njeno nelegalno kretanje na tržištu, nego i kroz nedostatak radne snage, koja u sve većem broju odlazi u inostranstvo. Ova negativna pojava, se po mišljenju Branislava Banjca mijenja, jer radnici ne traže više radno mjesto nego veće plate i stabilnije društvo.
“Ako govorimo o emigraciji radne snage, ja bih to podijelio na neka tri dijela, prvi su oni koji odu vani, snađu se, obezbijede sebi dobru platu i okruženje, te tamo ostanu. Drugi su oni koji se vani nisu dobro snašli ali zbog određenih okolnosi su primorani da tamo rade, pa i oni najčešće ostaju u inostranstvu i treći su oni koji pokušaju vani ali vide da to ne ide, pa se vrate ovamo. U posljednje vrijeme, ovdje kod nas u Jelšingradu je više onih koji se vraćaju, nego onih koji odlaze u inostranstvo. Da bi spriječili odlazak ljudi mi moramo da ulažemo u nove tehnologije, gdje će ljudi konstatno napredovati, a ne da nam dolaze firme gdje je posao automatizovan i gdje će plate biti niske u rangu onih u azijskim zemljama.”
Da bi se ovo postiglo, Banjac tvrdi da politika svakog društva mora biti razvojna, potrebno je ulagati u obrazovanje, a posebno je neophodno ulaganje u nove tehnologije.
“Svi naši podsticaji trebaju biti orjentisani tako da unaprijede privredni ambijent u smisliu da imamo privredu koja će davati više vrijednosti po angažovanom čovjeku. Zato je neophodno pomoći sve one koji će sutra imati kompanije koje će biti na višem tehnološkom nivou. Ekonomska politika mora biti više razvojna nego socijalna. Čim vidim da se otvara nova fabrika kojoj su potrebni radnici, ja gledam kakva radna mjesta im trebaju, hoće li oni donijeti neku tehnologiju, da li im trebaju nova znanja. To su stvari koje će donijeti dobro zajednici.”
Banjac zaključuje da kompanije kojima trebaju radnici niskih kvalifikacija i koji rade na slabo plaćenim poslovima, oni nemaju mogućnost da napreduju i samim tim su zarobljeni na svom radnom mjestu.
Što se tiče uvoza radne snage, Banjac tvrdi da se i taj dio može pozitivno odraziti na našu ekonomiju ali radnici iz uvoza, pogotovo iz Azije ne mogu raditi neke složene poslove, za takve poslove su nam potrebni naši ljudi, koji mogu razumjeti određene procese i savladati ih.
