Ljubomir Dabić iz Nožičkog kod Srpca svojevrsni je fenomen na ovim prostorima jer nikada nije imao zdravstvenih problema, a nalazi se na pragu jedanaeste decenije života.
U današnjem vremenu kada se po nekoliko mjeseci čeka na ljekarski pregled, Ljubomir nema takvih problema, jer i sada ima dovoljno snage i kondicije da može izvoditi lakše poljoprivredne radove i uzgajati stoku.
”Cijeli život bavim se poljoprivredom i od toga sam prehranjivao porodicu. A to je ono što me i danas održava u životu jer volim da se oko kuće uvijek nešto radi. Imam oko 25 ovaca i 60 kokoški o kojima vodim brigu i u tome pronalazim svoj mir”, kaže Ljubomir.
U mlađim danima proizvodilo se više pa je tako velike količine žitarica prodavao zadrugama i od zarađenog novca izgradio lijepo porodično domaćinstvo.
Međutim, pamti i teške dane kada je tokom Drugog svjetskog rata bila velika glad u selu a viškove koje proizvede morao je davati lokalnim moćnicima. Bio je jedno vrijeme i u partizanima, i kako kaže, najsrećniji je što je iz tog ratnog perioda uspio izvući živu glavu.
Danas uglavnom slobodno vrijeme koristi proizvodeći rasadu povrća a teže fizičke radove prepustio je sinu Bojinu (70) koji se nakon radnog staža provedenog u Njemačkoj, vratio u rodno selo da bude uz oca.
Bojin kaže da njegov otac ima običaj da ode u polje i miluje klipove kukuruza. Kako kaže, zemlja se mora orati i sijati a kad je košana prazna, otac se odmah razboli.
”Prije dvije godine sam mu rekao da nećemo obrađivati jednu veću parcelu jer nam nije nužna potreba. On je sutradan odmah zajaukao da se ne osjeća dobro. Dok se spremao da ga vodim kod ljekara, upalio sam traktor i krenuo da obrađujem njivu a kad je to vidio, odmah se oporavio. Rekao mi je da zemlja nikada ne smije ostati neobrađena sve dok je živ, jer ako se zapusti kaže da će odmah umrijeti”, ističe Bojin.
On potvrđuje da otac Ljubomir nikada nije imao ozbiljnije zdravstvene tegobe, pa čak i onda kada se na njih žalio.
”Jednom je tražio da ga vodim u gradišku bolnicu jer mu je bilo loše. A ja umjesto u Gradišku, odvedem ga u Srbac. Prošetamo gradom, odemo na pijacu i sjednemo u restoran. On onda i zaboravi da smo krenuli kod ljekara”, kaže Bojin.
Sa suprugom Miljkom koja je preminula 2009. godine, Ljubomir je stekao još troje djece, Ljubicu (73), Kristinu (67) i Ljilju (61), od kojih ima šestoro unučadi i sedmoro praunučadi. Imao je dvije sestre i brata koji su preminuli a otac mu je bio poznati majstor u selu koji je radio na izgradnji lokalne crkve.
Kako kaže, nema posebne tajne dugovječnosti osim da se sve u životu mora raditi sa mjerom.
”Jedem tri puta dnevno, ali u manjim količinama. Najviše volim piletinu, voće i povrće. Ponekad pojedem malo jagnjetine a svinjsko meso ne jedem više od 70 godina”, kaže Ljubomir.
Na počinak odlazi na vrijeme i ima dobar san. Umjereno se bavi rekreacijom, šetajući po selu, i to bez štapa. Vid ga odlično služi a može se jedino požaliti da malo slabije čuje, zbog čega korisni slušni aparat.
Veliki je vjernik i ističe da nikada nije legao ili probudio se, niti sjeo da objeduje, a da se nije pomolio Bogu i zahvalio na svakom novom danu koji mu je podario.
Fešta za 100. rođendan
Bojin Dabić kaže da ukoliko njegovog oca zdravlje posluži planiraju veliku feštu kojom će proslaviti njegov 100. rođendan koji pada 13. januara iduće godine.
Tada će na veliko slavlje pozvati užu i širu rodbinu iz svih krajeva svijeta.
/Glas Srpske/
