Rodni Bajinci i Srbac su mu svakodnevno u mislima. Manastiru Osovica na obroncima Motajice odlazi svake godine, kako kaže na starinski način, konjima i zaprežnim kolima. Tako je prije 83 godine prvi put došao na čuveni gradiški vašar.
Sa roditeljima, vrijednim Bajinčanima, prokrstario je zaprežnim kolima cijelo Lijevče polje, župski dio oko Srpca i planinu Motajicu.
”Majka mi je govorila da sam prvi put došao u Gradišku na vašar još 1936. godine, kad me je nosila u stomaku.Konji i zaprege me prate cijeli život, oni su mi najveća ljubav. Davno sam sa Pavlom Gajićem i Vojom Kovačevićem osnovao Konjički klub ‘Posavko’. U mojim Bajincima konjarstvo i konjički sport su opstali i danas”, kazuje Jovo.
Svake godine, s početka ljeta sa drugarima krene zapregom u manastir Osovicu na Motajici. Tamo ostanu dva-tri dana.Ponesu “milošte”, to im je jedan od najljepših događaja u toku godine.
U prostranoj nadstrešnici Jovo je uparkirao i zaštito tri luksuzna fijakera.Posebno je ponosan na onaj nabavljen u Vojvodini, napravljen sredinom prošloga vijeka u Austriji. Već decenijama ga krasi porodični grb porodice Lepir.
Proizveo voćne sadnice za pola Bosne
Jovo se upravo sprema da oreže 30 hiljada sadnice kruške ‘viljamovke’. Voćnjak mu je na tri lokacije, sav proizvod predaje u industrijsku preradu, manji dio ostavi za sebe, uglavnom za rakiju.
”Čini mi se da sam svakoj od ovih trideset hiljada krušaka nadjenuo ime, znao bi kako se svaka zove. Jer svaka mi je prešla preko ruke po nekoliko puta. Zasijao sam sve i jednu sjemenku za podloge, pa sam ih ukalemio i zasadio u voćnjak. Riječ je o desetogodišnjem zasadu, koji kad rodi, rodi dobro, a kad ne rodi, zna se, to je zbog mraza ili grada”, kaže Lepir.
Iz Lepirove kalemarske radionice i rasadnika izašlo je više stotina hiljada sadnica. Zasađene su širom Potkozarja, oko Srpca, Dervente,Doboja, Bijeljine, Tuzle, ali i u susjednoj Hrvatskoj.Ušao je u devetu deceniju života i kalemarski alat okačio o klin.
Penziju zaradio u direktorskoj fotelji
Da je Jovo Lepir oduvijek bio vrijedan čovjek, sklon stvaranju novih vrijednosti, govori i činjenica da je bio direktor i osnivač dva preduzeća u Gradišci, nekadašnjih ‘Plantaža’ i ‘Autoprevoza’. Na žalost danas ni jedno ne postoji.
”Žao mi je i teško jer ta preduzeća nisu uništena od strane nekakve nepogode ili prirodne sile, već ih je čovjek uništio svojim nesavjesnim radom. Satisfakcija mi je što je iza ‘Plantaža’ ostala plejada najboljih stručnjaka, koji su dali ogromni doprinos tome da je Gradiška danas najveći proizvođač voća u BiH”.
Sa nakrivljenim šeširom i fotografijama iz pedesetih godina prošloga vijeka na kojima su mu roditelji i sestra u neizbježnoj zaprezi, Jovo Lepir je najavio da će čim grane proljeće upregnuti konje u fijaker. Planira ponovo da se otisne u rodne Bajince, pa kroz Srbac do manastira Osovice. Bez njega i njegovih rasnih lipicanaca nezamislivi su srbački i gradiški vašar, ‘Rogoljska žetva’ i mnogi drugi događaji u etno stilu.
Takav je naš čika Jovo, koga svojataju i Srbac i Gradiška.
/mojsrbac.info/
